U sklopu projekta Zlato zlatne doline novinarske družine Nautes razgovarali smo s jednim od glumačkih bisera našega kraja kojega je već i šira javnost prepoznala – Matkom Trnačićem. S njim su razgovarale, ali se i dobro zabavile Sara i Ena, učenice 3.b razreda.
Matko, zanima nas kako je započela tvoja priča s glumom?
Baš smo se nedavno sestra i ja dotakli tih tema. Mi pripadamo onoj generaciji kada su trend bile izmišljene igre poput Big Brothera, Farme ili Prvi hrvatski top model, te sam kroz njih, kroz nove dobivene uloge, zavolio taj novi, drugačiji svijet kojim trenutno putujem. Kasnije je sve krenulo postepeno, s dramskom, kazalištem i novim društvom te mentoricom. Moj prvi izbor za upis na faksu bila je filozofija, no kako je sam studij drugačiji od predmeta filozofije u srednjoj školi, shvatio sam da to nije moje područje. Istog trena napustio sam predavaonicu, nazvao tatu i vratio se u Požegu. Bilo je tada jedino važno pitanje hoću li na prijemni otići u Zagreb ili Osijek. Odabrao sam Osijek, otišao na prijemni i ostao ondje, kao Lega sada već pet godina.
Postoji li netko tko je bio zaslužan za situaciju u kojoj si danas?
S ove privatne strane to su definitivno moji roditelji i moja obitelj koja mi je bila podrška. S ove umjetničke to je bila moja mentorica Marijana Matoković i SKAD, moja ekipa. Iznimno sam zahvalan i Katoličkoj gimnaziji, cijelom kolektivu i društvu, posebice profesorici Marijani Ćorluki, pozitivno sam nostalgičan. Ali, i sam vjerujem, da nije bilo mog samopouzdanja i dovoljno hrabrosti, ne bi mi nitko pomogao da stojim tu gdje sam danas.
Kako je obitelj reagirala na ideju da se baviš glumom?
Kao i svaka obitelj u našem kraju, i u mojoj se tada zbivalo sve i svašta, vrtlog emocija, bila je to dosta nagla odluka, u mom slučaju dvije. 1. reći da se ispisujem nakon prvog semestra sa filozofije i 2. reći da upisujem glumu i selim se u drugi grad. I jedan i drugi faks relativno su teški s obzirom na prostore gdje mi živimo, pronaći posao i mala primanja najveće su mane. Taj dan kada je tata dolazio po mene u Zagreb, ja sam već putovao na konzultacije u Osijek. Bili su u strahu i savjetovali su mi da dobro razmislim o svemu dok je u meni u tom trenu bilo devet krugova pakla. Na kraju se sve dobro završilo i onda sam konačno mogao odahnuti.
Glumiš li doma? Ono, glumiš i glumiš..
Nisam svojima govorio ocjene, bio sam prpošan, rekao sam im da imaju e-dnevnik pa neka pogledaju. Bio sam klipan željan gluposti i s ciljem da budem najglasniji pa sam često posjećivao ured ravnatelja Bedeničića. Klasika, poslije loših ocjena slušao sam prodike pola sata dok me ekipa nestrpljivo čekala pred vratima. Uvijek su me moji prokužili i nisam im mogao kvalitetno slagati.
Kako je studirati glumu, što se zapravo od vas očekuje?
To je doista težak studij, prvenstveno je drugačiji jer je pristup studentima akademski, nema katedre već smo svi isti level. Nas osam. Pristup je prema svima isti, nastava traje po rasporedu od 9 sati ujutro do 21 sat navečer s tim da se dolazi već oko 7 sati zbog priprema, a odlazi se često poslije 23. Teško je psihički jer je slično sistemu u vojsci. Od nas se očekuje previše, misli se da mi samo glumimo neke smiješne dječje igrokaze, no nitko ne vidi naše modrice po tijelu od bacanja na pozornici niti razmišlja kako noćima ne spavamo zbog količine teksta. Najviše me spasila vjera u sutra, samo Bog dragi zna što će i kako će biti. Carpe diem od jednog kampanjca! Na sceni profesionalac, privatno totalno drugačiji, kao Monica iz serije Prijatelji.
Kako si se dosad snašao u ulogama koje su ti dodijeljene? Mogu li se one birati, smije li se reći ne?
Klincu od 18 godina teško je bilo kombinirati srednju i predstave, bio sam strašno nervozan i u teškom PMS-u. Prilikom dodjele uloga, imate pravo reći da ili ne. Ja osobno nisam niti jednu odbio jer mislim da je svaka jedno dobro i novo iskustvo, temelj za dalje. Bilo mi je drago raditi predstavu „Vidim te“ sa SKAD-ovcima, dječju predstavu Carevo novo ruho s Ružicom i Anabelom, posebno volim ulogu iz predstave „Slučaj maturanta Wagnera“ jer mi je drago govoriti o tinejdžerskom samoubojstvu i nasilju jer imam 0 % tolerancije na te stvari i volim predstaviti ljudima svoj transparent koji nosim u moru zaluđenih. Zato volim i cijenim svaku svoju ulogu.
Što je po tebi važno da bi se dobro pripremio za neku ulogu?
Prvo i osnovno, važno je dobro naučiti tekst i odraditi probe gdje se sve namješta. Izrazito je bitno i uživjeti se u lik koji igraš i to odraditi profesionalno, iako se dogodi da ti se lik ne sviđa ili ti nije zanimljiv. Ja sam tip za komediju koja je bila još temelj u staroj Grčkoj kada se običan puk njome zabavljao, i onda mi zna biti problem kada mi se dodijeli ozbiljna uloga ili uloga tužnog lika jer to nije moje područje koje mi leži dobro kao komedija. Najvažnija od svega je publika, koja je ujedno i najveći kritičar, sve od malih nogu do profesionalaca. Treba ih odgajati za kazalište, da uživaju u svakoj predstavi, da znaju da na kraju predstave u znak zahvale prema glumcima ide pljesak, treba usaditi ljubav prema kazalištu.
Ima li u glumi mjesta zaboravljanju teksta, kašnjenju na probe i ne dolazak na predstavu? Postoje li packe?
Često se zna dogoditi da u predstavi zezneš bitnu riječ i onda se ostali glumci moraju prilagoditi onome što si ti rekao i mijenja se cijeli tijek predstave i to zna biti riskantno. Imali smo slučaj gdje su kolege prekinuli dva tjedna prije premijere, a u predstavi su morali profesionalno odraditi ulogu seksa. Ja sam u Gostioničarki trebao prvobitno glumiti Dubrovčanina, na kraju sam završio na Bosancu koji je gej. Kada sam u predstavi ,,Plišana revolucija“ umjesto rečenice ,,Ne volim filtriranu vodu, volim Colu i janjetinu“ rekao da ne volim Colu, brzo samo morao procesuirati što bi se dalo promijeniti, a da ima smisla pa sam rekao „Ne volim Colu, ali volim PEPSI i janjetinu“ i automatski je ostatak ekipe svaki dio sa kolom morao zamijenit PEPSIJEM. Konstantno dolazi do promjena i zato su važne probe, redovite probe, točnost, ritmičnost, profesionalnost.
Što za tebe znači „dobar glumac“ ?
Pih! 800 upitnika mi je sad iznad glave. Mislim da je to jednako kao da pitate kakva treba biti dobra osoba. Isto tako, dobar glumac treba biti izvrstan radnik, dobar čovjek, biti sposoban raditi osnovne životne stvari poput cijepanja drva, kuhanja tjestenine ili zavrtanja sijalice u kuhinji jer ćeš kad-tad biti primoran odigrati to na sceni. Lako je pričati o umjetnosti dok sjediš u kafiću, piješ viski s najjačom cigaretom, a prašinu brišeš svake prijestupne. Da zaključimo, 30% talentiran i 70% radnik.
Imaš li omiljeni film/seriju iz koje pamtiš glumca koji je savršeno odradio svoj lik?
Ogroman sam fan Prijatelja pa bih izdvojio Rossa Gellera kojeg fantastično glumi David Lawrence Schwimmer, majstora komedije koji nasmijava ljude jednim treptajem oka. Što se filmova tiče, Meryl Streep je žena vanzemaljac. Ja mogu pored nje kleknuti i moliti dragoga Boga da mi podari 0,0001% njenog talenta. Britanci su također savršeni glumci. Volim Igru prijestolja i Emiliju Clark, skupljam kolekciju i razmišljam da se zbog njih ofarbam.
Nedavno je predstava „Gostioničarka“ zaintrigirala našu požešku publiku. Kako se osjećaš kad nastupaš pred domaćom publikom?
Gluma je kruh sa sedam kora. Onaj najljepši. Tako da, osjećam se stvarno predobro jer obožavam lude Požežane. I mi sami glumci smijemo se sebi iza scene u ulicama jer se tako zabavljamo. Ta domaća publika baš dođe kao vjetar u leđa i sipa ti nadu za dalje. Sad ste me baš nasmijali.
Gdje se vidiš u budućnosti? Hrvatska ili svijet? Možda svemir?
Znate kako kaže reklama za DM – tu sam čovjek, tu kupujem. Stvarno se time vodim. Tko prepozna moj rad, kvalitetu i talent, ako osjetim da je zdravo okruženje i gdje mogu rasti u skladu i harmoniji, tamo ću otići. Malo me strah jer ipak najljepši je studentski život, a pred nama je je neizvjesna budućnost, mi moramo stvoriti drugi svijet za nove generacije koje nam dolaze, probati pokušati ispraviti greške u ovome sada. Ambiciozna sam osoba i neću stati dok se ne ostvarim najbolje u nekim svojim standardima. Ne ego, ne preblag, ne preumišljen, JA.
Imaš li poruku za naše učenike koji idu tvojim stopama u dramskoj družini?
Probajte, lupite glavom od zid, napravite 120 grešaka u životu, padnite, ustanite. Od sigurnosti nema uspjeha u životu. Zašto ne probati? Bitno je upisati, doći, vidjeti, bitna je volja. Najbitnije je raditi ono što voliš i što te ispunjava. Zabavljajte se, jednom smo mladi, budite pametni i odgovorni, nasilje ne rješava ništa, sve se stigne i ništa nije bauk.
ZA KRAJ TE NEĆEMO GNJAVITI, VEĆ TRAŽIMO ODGOVORE NA BRZZZZZZALICE
Serije ili filmovi? – Serije.
Drama ili komedija? – Komedija.
Monolog ili dijalog? – Dijalog.
Shakespeare ili Moliere? – Shakespeare.
Predstave za djecu ili odrasle? – Predstave za odrasle.
Omiljeni glumac : Mustafa Nadarević
Osijek ili Zagreb? – Osijek.
Osijek ili Požega? – Požega.
Glavna ili sporedna uloga? – Sporedna uloga.
Boris Dvornik ili Fabijan Šovagović? – Fabijan Šovagović.
Borko Perić ili Rene Bitorajac? – Borko Perić.
Jadranka Đokić ili Nataša Janjić? – Jadranka Đokić.
Danas ili sutra? – Danas
King ili Macho ? – Macho
Gin Tonic ili Jeger Cola? – Jeger Pepsi.
Hamburger ili Kebab? – Hamburger.
Igra prijestolja ili Prijatelji? – Igra prijestolja. (Najteže pitanje danas, odabrao sam ju jer Prijatelji imaju previše fanova i neće se naljutiti.)
