U povodu Dana hrvatske glagoljice (22. veljače) koji se diljem Lijepe Naše obilježio raznim manifestacijama, donosimo vam razgovor Leonarde Zelenike sa Silvijem Šaurom i Matejom Pehardom koji su u svojim studentskim danima inicirali i realizirali projekt Glagopedija – virtualna glagoljska enciklopedija kojim su našu najstariju pisanu baštinu htjeli ne samo sačuvati od zaborava, već i približiti najmlađim generacijama.
Spomenici izdignuti iz blata
U današnjem, modernom svijetu, kada mladi sve manje posežu za knjigama, a sve se više okreću 
modernoj tehnologiji, dva studenta Filozofskog fakulteta u Osijeku s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost te povijest, poigrali su se i spojili gotovo zaboravljene spomenike s modernom tehnologijom. Požežani, Matej Peharda i Silvijo Šaur, odlučili su iskoristiti svoje slobodno vrijeme nakon predavanja i pokazati da povijest hrvatskog jezika nije baš tako apstraktna i dosadna kako si mlađe generacije to predstavljaju. Oni su, naime, u suradnji s osječkim Fakultetom elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija napravili i uredili aplikaciju koja vrvi informacijama o pisanim spomenicima hrvatskog jezika. Nešto više o nastanku i realizaciji ovog projekta čuli smo od njih samih.
Kako je nastao projekt?
Silvijo: Na jednoj studentskoj kavi s prijateljem Mateju je sinula ideja kako bismo mog
li sve glagoljične spomenike iznijeti na svjetlo dana. Prijedlog smo iznijeli profesoricama na faksu i one su bile oduševljene. Obećale su prijedlog poslati Ministarstvu jer su upravo bili otvoreni natječaji za pilot projekte na planu popularizacije znanosti. U idućoj smo akademskoj godini dobili novac kojim smo kupili dva nova mobitela, jedan je imao Android platformu, a drugi je bio Windows Phone, a za koje ćemo kasnije prilagoditi aplikacije.
Matej: Na faksu je bio izborni kolegij, Slavenska pisma, na kojem smo uglavnom prepisivali tekstove sa spomenika, popisivali ih, radili smo transkripcije, što znači da smo glagoljična slova transkribirali (”prevodili”) u latinično pismo i tako prevodili tekstove sa slavenskog jezika, analizirali jezičnu strukturu i slično. Nama je to bilo zanimljivo, ali ne samo s jezične strane, već i s povijesne. Obojica smo studirali i povijest i tako se priča sama po sebi zaokružila.
Tko vam je pomogao da usavršite aplikaciju?
Matej: Taj dio projekt odrađen je u suradnji s Elektrotehničkim fakultetom gdje se uključio naš prijatelj Luka Mandić, također Požežanin, i njegov kolega Matija Marić. Njih dvojica su se primili programiranja, a mi smo u Wordu obrađivali sve spomenike, zapisivali sve u tablice i slali njima, a onda su oni to ubacivali u aplikaciju.
Literature je zasigurno bilo puno. Je li bilo teško pronaći sve spomenike obrađene u aplikaciji?
Silvijo: Da, literature je bilo jako puno, za glagoljične spomenike duplo više od ćiriličnih spomenika. Ćirilični su spomenici, usput rečeno, drugi dio ove aplikacije. Puno spomenika i mnoštvo glagoljične literature bio je dvosjekli mač. Listaš knjige, a ništa ne pronađeš. Najviše smo, zapravo, pronašli u knjigama Povijest hrvatskog jezika. To je bio izvor najvažnijih, najznačajnijih podataka. Vodili smo se načelom reprezentativnosti, što znači da oni najvažniji spomenici moraju biti tu. Jer ako napraviš Glagopediju s glagoljičnim spomenicima, a da se ne spomene Baščanska ploča, projekt ne bi imao smisla.
Što vas je potaknulo da započnete ovakav projekt?
Silvijo: Ljubav prema jeziku općenito, s posebnim naglaskom na kolegij Staroslavenski jezik. Obojica smo na tom kolegiju već na prvoj godini aktivno sudjelovali na svim vježbama i predavanjima pa smo kolegij položili odmah na zimskom roku i to je nekako samo po sebi nastavilo teći. Tu smo napravili dobar temelj, sprijateljili se s profesoricama. One su vidjele da smo mi ozbiljni, da smo kadri odraditi ono što nam one zadaju i tako se sve zakotrljalo.
Koliko vam je trebalo da usavršite aplikaciju?
Silvijo: To je trajalo tijekom čitave akademske godine. Radili smo u intervalima. Kad smo imali puno obaveza na faksu, onda smo rad na aplikaciji ostavljali po strani, a kada smo imali više slobodnog vremena, tada smo intenzivnije radili.
Matej: Nije bilo velikog pritiska tijekom godine, ali kad je došao kraj, onda smo morali stisnuti. Tada smo se dnevno s profesoricom znali čuti do deset puta. Ona nas je savjetovala što treba promijeniti, izbaciti, dodati itd. To je bilo u devetom mjesecu, a do tada je bilo dosta ležerno.
Kako funkcionira aplikacija?
Silvijo: Aplikacija ima izbornik koji nudi glagoljične ili ćirilične spomenike. Ako odaberete glagoljične, onda se prvo otvore sva stoljeća od 9. do 19. I sada, ako izaberete 9. stoljeće, otvori se lista svih spomenika iz toga stoljeća. Koji vas spomenik zanima najviše na njega kliknete i otvori se stranica na kojoj pišu najvažniji podatci o tom spomeniku, poput osobnih iskaznica. Kao što na našim osobnim iskaznicama pišu najosnovniji podatci o nama, tako smo i mi htjeli da na spomeničkim iskaznicama pišu najosnovniji podatci. Vodili smo se mišlju „manje je više“ – vrlo jednostavan i pregledan izbornik. Nismo htjeli ništa komplicirati.
Jeste li imali potporu profesora?
Silvijo: Jesmo, i to cijelo vrijeme. Tu bih posebno istaknuo asistenticu Veru Blažević Krezić. Ona je više surađivala s nama, nego profesorica koja je i njoj nadređena. Stvarno su nam bile podrška, ali i primjer jer kad student vidi entuzijazam kod svoga profesora onda i on postane motiviraniji. One su zapravo i zaslužne što je prijedlog poslan u Ministarstvo jer bez njihove potpore za taj pilot projekt od aplikacije ne bi bilo ništa. Investicija bi bila preskupa za sa faks jer se na godišnjoj razini radi o preko dvadeset tisuća kuna.
Mislite li da ćete jednoga dana moći iskoristiti aplikaciju u nastavi?
Matej: Hoćemo. Dalo bi se od toga svašta napraviti, a zasigurno bi i učenicima bilo zanimljivije.
Mislite li da projekt ima svijetlu budućnost?
Matej: Sigurno da ima. Ne znam sada je li na sreću ili na žalost što mi više ne radimo na njemu, to će nam vrijeme reći, ali zasigurno dok su profesorice, koje su i nama pomagale, još uvijek tamo, ima svijetlu budućnost.
Jeste li na početku očekivali da ćete projekt dovesti do kraja?
Silvijo: Jesmo. To je bio cilj, a kada čovjek ima cilj, onda to nekako ide svojim tijekom.
Matej: Imali smo mali plan od kojeg smo povremeno odskakali, ali sve smo završili. Neke rokove smo rušili, neke smo pomicali, ali to je sve bilo zato da se napravi kako treba. Važno da je do krajnjeg datuma sve bilo gotovo.
Istražujući o aplikaciji naišla sam na tekst na samim stranicama Filozofskog fakulteta Osijek u kojem stoji da su vaše profesorice nagrađene godišnjom nagradom za popularizaciju i promidžbu znanosti za projekt „Glagopedija – virtualna glagoljska enciklopedija“. Kako vi gledate na tu nagradu s obzirom da se vaša imena nigdje ne spominju, a bili ste nositelji projekta?
Silvijo: Iskreno, nisam baš nešto previše upućen u pravna pitanja. Mi smo potpisali autorske ugovore, znamo koliko smo truda uložili u čitav projekt i vjerujem da Bog sve vidi i da će nam se kad-tad sav trud vratiti. A to što često ljudi dobiju neka priznanja, bila to materijalna ili neka druga, što sad.
Matej: Ja ne mislim da je to nešto loše. I Silvijo i ja smo čestitali profesoricama i one su nama također odgovorile čestitkom. Mi nismo ni znali da su se one kandidirale za nagradu, ali to nije njihova nagrada, to je nagrada ove aplikacije. Nismo mi tu nešto previše isključeni. Neki bi se, pretpostavljam, jako zamjerili profesoricama, ali to je isto sigurno od čovjeka do čovjeka. Mi znamo da smo napravili dobar posao i to je nama dovoljno.