Pjesnici su čuđenje u svijetu, opisao je i zapisao veliki A. B. Šimić. Jer, pjesnici se čude svijetu, pjesnicima se svijet čudi. Pjesnike obožavaju, pjesnike prisvajaju, s pjesnicima se suobličuju, pjesnike razumijevaju, podrazumijevaju, a ponekad, ako ne i počesto, ne razumiju. Postoje kulture koje osobito cijene svoje nacionalne, ali i lokalne pjesnike, postoje društva koja rade na promociji pjesništva, a postoje i ljudi koje vole društvo pjesnika. Kako ćemo znati kako je u društvu pjesnika ako ih ne pozovemo na susret, ako si ne pođemo ususret?
Požega jest poznata po mnogim stvarima, i lijepima i nešto manje lijepima, u Lijepoj Našoj pa čak i u svijetu. Prvima se dičimo, zbog drugih (umjesto drugih) ponekad zatajimo odakle smo. O našim zavičajnim pjesnicima, koji su se već pretvorili u zvijezde, učimo naše poučljive potomke, vješamo im vijence o spomen-ploče, kitimo im bistama glave, deklamiramo im u čast. Sa živima? Odlučili smo se, barem mi, susretati i ogrepsti o njihov sjaj, namirisati njihovom mentom, pogurati njihov kamen (Derkač).
U danima kad se na susret gleda kao na izdaju, na živu riječ kao Damoklov mač, na novo i bezuvjetno prijateljstvo kao utopiju, mi smo baš u iskrenom i toplom susretu satkanom na živoj riječi, vjerujemo i nadamo se, zasadili mladicu novoga prijateljstva. Unatoč brojnim objektivnim problemima koji nam nisu išli u korist, na koncu Mjeseca hrvatske knjige, a u Godini čitanja, ipak smo se uspjeli susresti s požeškom pjesnikinjom Lanom Derkač – našom suvremenom zvijezdom pod vedrim i zvjezdanim studenskim nebom, a u toplini našeg ugodnog Staklenika (možda je vrijeme da mu damo Ime).
Lana Derkač suvremena je hrvatska književnica koja uglavnom piše suvremenu i stvarnosnu poeziju, no sve je odvažnija i u prozi, esejistici pa i dramskom izrazu. Članica je Društva hrvatskih književnika koje nerijetko predstavlja na brojnim domaćim, ali i inozemnim festivalima – od Indije do Meksika i Nikaragve. Iako skromna i samozatajna, ova požeška zvanjem pedagoginja u sebi skriva more čuđenja kojim najradije zapljuskuje stranice novih zbirki pjesama i ostalih književnih formi. Susret s djelićem svijeta i osobe Lane Derkač bio je izuzetno topao, nadamo se obostrano, beskrajno iskren i prometejski nadahnjujuć za nas koji smo se u ovu subotnje večer odlučili za književni susret. Kraj svih naših lučica, Lana je bila svijeća, no ne ona koja nas je nadsvijetlila, već ona koja je s nama podijelila svoje svjetlo.
Priznala nam je da je pisati poeziju nerijetko slično, ako ne isto Sizifovu guranju kamena. Ipak, nemoćan spram svih neprilika na koje ne može utjecati, Sizif-pjesnik od tih patnji ipak ima najviše koristi – one postaju njegov materijal i tako poezija dobiva terapijsku ulogu. Pisanje je za Lanu Derkač najčešće upravo terapija. Njena je poezija, kako nam je otkrila, suvremena, fragmentarna, zagonetna, pa nerijetko svog čitatelja začuđuje, od njega zahtijeva angažman prilikom čitanja i razumijevanja. Nastoji biti originalna u motivici, frazi i izrazu, što nerijetko otkrivaju i sami naslovi njenih djela kao i radova, npr. zbirka priča Hotel za mrtve, zbirke pjesama Šuma nam šalje stablo e-mailom, Šah sa snijegom ili na Večeri vina i poezije (2021.) slavodobitna pjesma Loza i forenzika, koju donosimo u prilogu. Budući da je stvaralaštvo ove naše pjesnikinje doista, već na prvo čitanje, intrigantno, sinoćnji smo susret privatizirali za sve ono što nas je zanimalo, a pjesnikinja nam je ništa manje ta zagonetna mjesta zdušno rastumačivala.
Kako je pisanje svojevrsni zanat, potaknuta našim pitanjima, Lana nas je provela kroz ljepote i poteškoće, istine i zablude svoje profesije. Nakratko smo s njom otputovali na književne festivale od Indije preko Makedonije i Cipra čak do Nikaragve – najsiromašnije zemlje Srednje Amerike koja nevjerojatno puno ulaže u svoje pjesnike, oduševljeno nam je otkrila Lana. Također nam je otkrila da nerijetko beskrajan rad i trud može upropastiti loš prijevod na neki od stranih jezika. Priznala je da nema dobrog pjesnika koji ne ulaže u sebe osobito čitanjem drugih pjesnika pa ni dobre publike koju/koja se ne odgaja čitanjem dobroga štiva. Vjeruje da su upravo nastavnici ti koji imaju priliku upoznati s onom poezijom koja će mladima biti zanimljiva, razumljiva, prihvatljiva, a time i lijepa, pri tom misleći na njima blisku – stvarnosnu poeziju. Ono što je osobito bilo dragocjeno u sinoćnjem susretu jest činjenica da je Lana Derkač došla s ciljem ne samo da mi, osobito učenici, upoznamo nju, već i da ona čuje nas odnosno one koje privlači zanat Sizifa-pjesnika.
Oni koji su bili dijelom našeg susreta s Lanom Derkač posvjedočit će bolje od Einsteina da je vrijeme sinoć bilo relativno, da su zvijezde na sat i pol vremena zastale, da je i mjesec pun od poštovanja sav zainteresiran motrio, napose u trenutku čitanja posljednje pjesme koja će zasigurno postati simbolom ovoga COVID-(ne)vremena. Bezimeni Staklenik koji nipošto više nije nesvrhovit, koji se kao u bajci u noći punog mjeseca preobrazio, bit će nam svjedokom i sudrugom do novoga susreta. Lani i ovim putem idu zahvale uz puno sreće u privatnom i profesionalnom životu – do zvijezda .
Loza i forenzika
Noćas je svemir pristao na vedro nebo,
čestice svjetla nad vinogradom.
A Mjesec, kako stari, bora se i skuplja,
baš poput čovjeka ili bobe grožđa,
utvrdila su nova istraživanja
znanstvenika NASA-e.
Neki ožiljci na površini tog nebeskog tijela
nastali su tek nedavno, kao i neki na lozi.
U vinogradu krvožilni sustav zove se granje.
I moj ako tamo zaspem, zarastem, dočekam jutro,
ako budem promatrala zoru kako obavlja
dvostruki posao: prvo mora pobrati zvijezde,
onda će grožđe.
U vinogradu, baš na dan berbe,
kiša ima epileptični napadaj.
Prije no što padne, i ona želi okusiti grožđe.
Dok pada, ovlaš ga lizne.
Motrim vinograd. Motrim jutro.
Volim svjetlost koja nije bahata.
Ujutro osvaja prostor tako da klekne
pa koljenima zgnječi posljednji milimetar
noćnog svemira.
Pred njom sve granje opet plavi u žile,
urasta u plavo nebo, plavo grožđe.
Forenzičari već popodne mogu potražiti
tragove krvi po površini Zemlje.
Utvrditi čiji su sve tu leukociti i eritrociti
i gdje je Bog.
Ako nađu kap njegove krvi u lozinoj
pa u ljudskoj, znat će da je ovdje boravio
mehaničar za ljude.
BROJENJE
Prije spavanja
u mraku kuhinje opipavam limenke.
Zbog brzine i praktičnosti pokušavam
naći instant-snijeg. Snijeg u prahu.
Premetati njegove pahulje lijevo i desno
kao kuglice primitivnog računala.
Ali više ne pamtim koliko sam ih
prebacila na drugu stranu
pa osjećam instant-nesigurnost.
Samo ih bjelina brani od podrugljivosti
dok ih ponovno brojim,
već pomalo otopljene.
Ujutro pod kuće se roguši.
Snijeg na njemu otpušten je iz limenke
i sasvim ga je otopilo disanje.
Iščezava u valove i slijeva se na ulicu.
Hoću prijeći zebru, no ona pliva kraul.
