Nikada nije kasno sjetiti se dobrih predavanja, važnih tema o velikim ljudima koje je povijest možda nepravedno zaboravila, a čovjek namjerno ili nenamjerno zakasnio s vrednovanjem njihovih postignuća. Da vas netko danas pita tko je najveći mecena u hrvatskoj povijesti, sigurno bismo se svi složili da se radi o biskupu Josipu Juraju Strossmayeru. No tko je biskupu Strossmayeru utro stazu, tko je podigao Đakovo do statusa biskupskog gradića koji će kasnije biskup Strossmayer pozlatiti, tko je bio zaslužni mecena prije velikog đakovačkog mecene Strossmayera, to je mnogima manje poznato.
U prostorijama Glazbene škole Matica hrvatska ogranak u Požegi u suradnji sa Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova organizirala je predavanje upravo o tom čovjeku koji je nepravedno ostao u sjeni velikog biskupa Strossmayera. Radi se o biskupu Antunu Mandiću, rođenom Požežaninu, koji je po svojoj poslovnosti i sposobnosti bio poznat po cijeloj Habsburškoj Monarhiji, a osobito cijenjen i na samom Bečkom dvoru. O 200. godišnjici rođenja ovoga znamenitog Požežanina predstavljena je monografija Adama Filipovića Hendeltalskog „Život biskupa Mandića“, a u čije nas je predstavljanje uvela dr. Vesna Vlašić.
Da je vrijedno spomenuti se ovakvog čovjeka koji je iz malene đakovačke sredine stvorio grad koji je podigao oko svog biskupskog dvora, pivovare, svilane, zoološkog vrta, visoke teološke škole koja je bila otvorena i učenicima laicima, a koja danas djeluje kao Bogoslovni fakultet, posvjedočio je mr. sc. Luka Marijanović, profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Izdvojio je i jednu zanimljivu činjenicu u znak izuzetne poslovičnosti biskupa Mandića za kojeg je rekao da mu je sve čega se dohvatio išlo od ruke. Naime, za svoju biskupiju i katedralu od Beča je tražio orguljaša, a Beč mu je zbog svih njegovih zasluga (bio je poput Leonarda da Vincija zadužen kao arhitekt za gradnju i održavanje obrambenih gradova diljem Monarhije) poslao Mozartovog šurjaka Jakoba Haibela čije je skladbe na koncu prerađivao i sam Bethoven. Biskup Mandić bio je zadužen i za reformu školstva i hrvatskoga pravopisa, ali je i kao mecena pomagao brojne školarce i studente od kojih možemo istaknuti još jednog Požežanina – Antuna Kanižlića.
U drugom dijelu večeri prisutnima su predstavljene prve izvorne slavonske praline koje su zajedno sa svojim učenicima proizveli djelatnici Srednje strukovne škole Antuna Horvata iz Đakova. Praline su izrađene u čast gore spomenutoga Mozartovog šurjaka Jakoba Haibela čije ime i nose.
Izuzetnost osobe biskupa Antuna Mandića, rođenog Požežanina, može se i mora promatrati u kontekstu (ne)vremena u kojem je djelovao, ali zasigurno i nakon ovih dvjesto godina od njegova rođenja. Što Požega danas zna o ovom svestranom pojedincu iz 18. st.? Ako do sada malo ili ništa, a onda od danas, kroz monografiju upravo o njemu, puno više.
