Na Svečanoj dodjeli nagrada najboljim požeškim sportašima 2017. godine Požeški je sportski savez između ostalih u kategoriji najboljih juniorki dodijelio nagradu i našoj maturantici Martini Pandži Brnić koja je i ove godine pozvana u Hrvatsku žensku košarkašku reprezentaciju, ali ovaj put nakon kategorije U-18 predstavljat će nas u kategoriji do 20 godina.
Upravo nam je ovo bio povod da objavimo razgovor s našom Martinom koji je trebao izaći u novom broju Nautesa. Dok nam četvrti broj Nautesa ne ugleda svjetlo dana, pročitajte intervju koji je za vas pripremila Rebeka Bešker.
SASVIM (NE)OBIČNI UČENICI
MARTINA PANDŽA BRNIĆ
Razgovarali smo s učenicom koja je u naš grad i našu školu došla za profesionalnom košarkom koja zadnjih nekoliko godina u naš grad dovodi najbolje hrvatske ženske košarkaške klubove.
Katolička gimnazija do sada nije bila prva opcija među poluprofesionalnim i profesionalnim športašima. No u našu je školu došla učenica koja je promijenila drugoligaški klub prvoligaškim, a samim time i grad. Riječ je o Martini Pandža Brnić, rođenoj Brođanki, koja je zajedno s Plamenom, požeškim ženskim košarkaškim klubom, po prvi puta zaigrala u Prvoj košarkaškoj ligi za žene poznatoj još i kao A-1 liga. Ovo je bio sasvim dovoljan razlog da razgovaramo s Martinom i saznamo nešto o životu, obvezama, ritmu jedne profesionalne sportašice, dapače, hrvatske U-18 reprezentativke.
Zašto si se odlučila baviti košarkom, a ne nekim drugim sportom?
Odabrala sam košarku sasvim slučajno. Moja nekad najbolja prijateljica nagovorila me da dođem na jedan trening i pokušam jer sam ipak oduvijek bila viša od prosjeka. Nikad nisam bila neki sportski tip niti sam se bavila nekim sportovima, ali rodila se ljubav. Odmah sam znala da je to taj sport. U svemu tome je naravno bio presudan i trener, a prije njega i moji roditelji koji su uvijek bili podrška i koji su uvijek našli vremena voziti me na treninge.
Bavi li se još netko u tvojoj obitelji košarkom?
Trenutno sestra koja je mlađa od mene 10 godina, ali nitko se prije u obitelji nije bavio nekim sportom, a kamoli košarkom haha.
Tko ti je najveća podrška?
Kao što sam već spomenula, to su moji roditelji. Oni su uvijek bili uz mene, kada sam donosila velike odluke u životu oni su pomogli i žrtvovali se zbog mene. Posebno bih izdvojila oca jer je jednu cijelu godinu bio taksist i vozio me gotovo svaki dan u Požegu na treninge, dok sam još uvijek pohađala školu u Slavonskom Brodu.
Zbog košarke si se preselila iz Slavonskog Broda u Požegu. Žališ li zbog svoje odluke? Nedostaju li ti obitelj i prijatelji?
Kada sam odlučivala hoću li ostati u Brodu ili igrati u Požegi, mislila sam da nikad neću odlučiti. Za mene je to bila najveća odluka u životu. Bojala sam se doći u potpuno novi grad, među nove ljude, ali eto, odluka je pala i došla sam. Nikako ne žalim za tim i mislim da bolja opcija nije ni postojala. Naravno da prijatelji nedostaju, ali vidimo se dovoljno često. Nije ni Požega na kraju svijeta, haha. A roditelji često dođu tako da ni s njima nije problem.
Jesi li zadovoljna upisanom školom? Kako su te primili tvoji požeški vršnjaci? Respektiraju li te nešto 
posebno jer si izvrsna košarkašica?
Škola je pun pogodak. Mala je, podsjeća me na moju bivšu školu i mislim da sam se dobro uklopila. Atmosfera je baš topla i obiteljska. Požežani su zaista srdačni ljudi i lijepo su me prihvatili. Ja osobno nemam osjećaj da me netko posebno respektira. Ipak smo mi svi učenici i možda netko ima neke druge obaveze a da to nije sport. Svi jesmo i trebamo biti jednaki.
Uspijevaš li uskladiti obveze koje dolaze uz košarku s obvezama u školi?
Zaista imam puno obaveza, ali sve se može kad se hoće. Uz školu i košarku uvijek uspijem naći i slobodnog vremena za odmoriti se i družiti se s prijateljima. Tko kaže da nema vremena za školu i obaveze, ne govori istinu.
Svoj životni prostor dijeliš s još dvije košarkašice (valjda). Kako se slažete? Daj nam neku zanimljivost, nekakav red i raspored, nekakvu hijerarhiju, nešto slatko…
Trenutno imam jednu stalnu cimericu, a druga dolazi četvrtkom. Slažemo se odlično, kao jedna mala obitelj. Ja sam najmlađa pa se obje brinu za mene. Ne mogu reći da ima baš nešto zanimljivo, ukratko – one su vrijedne, a ja samo bodrim sa strane (smijeh).
Tvoj je dan zasigurno drugačiji od dana prosječnog srednjoškolca. Daj nas malo upoznaj kako izgleda tvoj jedan „uobičajeni dan“?
Pa možda se malo razlikuje, ali sve je to isto. Ujutro se ustajem za školu, preživim tih 7 sati što moram biti tamo i onda kava s društvom (ugl. Filipa G. i Valentina B.). Kući dođem oko 15:00 i onda ručak pa popodnevni odmor, a zatim trening. Kad se završi trening ugl. budem umorna pa kod kuće opet samo jedem i pripremim stvari za idući dan. I tako svaki dan. Pomalo dosadno. Čovjek bi očekivao nešto zanimljivije (smijeh, opet).
Mnogi profesionalni igrači su izjavili da su im suigrači poput druge obitelji? Možeš li ti sebe poistovjetiti s tom tvrdnjom?
Ja se u potpunosti slažem s tim. Pogotovo su mi poput obitelji jer sam sama ovdje. Kada god trebam nešto mogu se obratiti bilo kojoj curi ili čak treneru. Uvijek su spremni uskočiti.
Znamo da u košarkaškom timu svaki igrač ima svoju ulogu? Koja je tvoja?
Ajoj, haha. Pa za svaku utakmicu se posebno priprema i za svaku imam drugu ulogu. Ali naravno, najvažnije je da se svaka utakmica dobije ili barem pokuša dobiti. Uloga svake od nas je sigurno da damo sve od sebe dok smo na parketu.
Je li za košarku uistinu presudna visina?
Možda za mušku je, ali kad je u pitanju ženska to definitivno nije bitno. Za košarku je najbitnije imati glavu.
Igrala si i u prvoj ligi što je stvarno respektabilno postignuće. Možeš li nam opisati svoje dojmove?
Prva liga nije ništa puno drugačija od ostalih utakmica. Razlika je u tome što putujemo više i na početku svake utakmice bude himna. Ali naravno, dobar je osjećaj reći da igraš Prvu hrvatsku ligu.
Je li košarka više muški ili ženski sport?
I dalje dominiraju muškarci jer izgleda atraktivnije. Ponekad je i meni dosadno gledati žensku košarku, ali drugačije je kada se igra. To je najbolji osjećaj definitivno.
Pozvana si u repku. Vau! Daj nam molim te sve reci – kako si se osjećala, jesi li očekivala, što sad to za tebe znači, hoćeš li kuda dalje…
Bilo je potpuno neočekivano. Već sam si isplanirala cijelo ljeto i, eto, došla pošta na vrata. Cijelo ljeto sam naporno trenirala i na kraju otišla i na Europsko prvenstvo i igrala. Bilo je predivno, a najbolji osjećaj je čuti himnu prije utakmice. Sad se opet naježim kada se sjetim. Iako mi košarka nikad nije bila prioritet ispred škole, želim i dalje trenirati i igrati. Ali, sve ovisi o faksu. Želim da to ide paralelno. Nikad ne znaš kada se možeš ozlijediti i prestati igrati.
BLITZ PITANJA
ljubav – strašno
broj tenisica – 40
hobi – spavanje
kašnjenje – ja
najdraži film – Shutter island
najdraži košarkaški klub – Boston Celtics
mjesto koje bi posjetila – London
jelo koje nikad više ne bi pojela – nema toga (smijeh)
štikla – neudobno, ali lijepo
karaoke – bolje ne
cajke – Platinum
Sava – Slavonski Brod
knjiga – Zločin i kazna