Nakon što su se slegli dojmovi koji su, što je očito iz samoga putopisa, bili izuzetno intenzivni i riječima teško izrecivi, prof. Nada Lodeta u svom je tekstu opisala mjesta koja je u Svetoj Zemlji posjetila i podijelila čuvstva koja su ona na nju ostavila. Kao što i sama na početku svoga putopisa ističe, težnja bi svakoga istinskog kršćanina trebala biti posjetiti Svetu Zemlju, na ovozemaljski način približiti se našim smrtnim osjetilima povijesnim mjestima koja su promijenila tijek čovječanstva i to ne samo nas kršćana. Koja su to mjesta i koji su to ljudi obilježili Isusov život i djelovanje, što se u nepunih 2000 godina promijenilo na tim mjestima i kakve dojmove ona ostavljaju na hodočasnike, pročitajte u bogatom, zanimljivom i nadasve vrijednom svjedočanstvu naše profesorice Nade.
SVETA ZEMLJA
17. – 24. lipnja 2018.
Put u Svetu Zemlju san je vjerojatno svakog vjernika pa tako i moj. Doći u zemlju gdje se moj/naš Spasitelj utjelovio, gdje je Riječ Tijelom postala, gdje se rodio, odrastao, živio u obitelji, bio čovjek kojeg su morile jednake brige kao i svakoga od nas.
Škola je tek završila i duh i tijelo su pomalo umorni od svakodnevice, a otvoreni kofer stoji na stolcu i čeka punjenje. Što ponijeti? Što mi zapravo uopće treba? Pitala sam jednog od putnika koji je već išao i čije ga srce opet vodi na taj put. Odgovor je glasio: SRCE! Moram priznati da je taj odgovor olakšao teret pakiranja. Kao da mi je postalo svejedno hoće li mi nedostajati što od materijalnih dobara. Jedino što uistinu od tog trenutka nisam željela zaboraviti na ovom putovanju jest SRCE. Ubrzo sam bila spakirana i avantura je mogla početi: zračna luka Zagreb – Istanbul – Tel Aviv. Noćni let i presjedanje iskoristili smo za međusobno upoznavanje i slušanje iskustava onih koji su već bili u Svetoj Zemlji. „Kada ideš na hodočašće u neko svetište, ulaziš u cintor i crkvu i to je to. Na ovom putovanju kada izađeš iz aviona i stupiš nogom na zemlju, stupio si na SVETO TLO.“ Ova misao pratila me cijelim putem… U Tel Aviv smo sletjeli rano u jutro. Pogled na ploču dobrodošlice otvorio je moje srce za radost koja ga je natapala sve dane. Iz zračne luke autobusom smo otišli do Betlehema, smjestili se u hotel, odspavali 2 sata, doručkovali i krenuli u šetnju gradom.
Strmom uzbrdicom, pomalo umorni od puta krenuli smo prema Bazilici rođenja. Toliko znam mrmljati u sebi kada nešto iskače iz okvira komocije da sam ostala zatečena. Ponizna i u poslušnosti Marija je trudna prošla cca 100 km do mjesta gdje ju nije dočekala hotelska soba već „nije bilo mjesta u svratištu“. Mi saginjemo glavu i prolazimo kroz “vrata poniznosti” kako bismo ušli u peterolađnu baziliku s oktogonalnim svetištem iznad špilje rođenja. Saginjemo glavu jer su u srednjem vijeku često muslimani na konjima ulazili u baziliku da je obeščaste. Čekamo strpljivo u redu pjevajući božićne pjesme kako bismo se spustili u špilju rođenja. Stijene su prekrivene platnom na kojem je na latinskom otisnut tekst božićne pjesme Adeste fideles (Pristupite vjerni). „HIC de Virgine Maria Jesus Christus natus est.“ (OVDJE se od Djevice Marije rodio Isus Krist). Iako je gužva u špilji, vrijeme staje, srce lupa jače jer se OVDJE (gdje je srebrna zvijezda) rodio Spasitelj. Saginjem se i dodirujem centar zvijezde. Mislila sam da je u centru staklo, a kad tamo rupa kroz koju dodiruješ tlo, tvrdu zemlju. Nema puno vremena za prebiranje misli, ali ovaj trenutak ostaje vječno u mom srcu…ovdje je prvi puta Nebo dodirnulo Zemlju…a sada i moje srce…
Malo dalje mjesto je gdje su bile položene jaslice. Još se kratko zadržavamo u molitvi pa krećemo dalje.
Sljedeća postaja je franjevački samostan i crkva svete Katarine koja je dograđena na baziliku. U njoj su nama najzanimljivije bile špilje sv. Josipa u kojoj je usnuo san da mora bježati u Egipat kako bi sačuvao Dijete i špilja sv. Jeronima u kojoj je preveo Bibliju s hebrejskog i grčkog na latinski (poznatu pod imenom Vulgata). Kao spomen na to u središtu klaustra je kip svetoga Jeronima. Hodajući ovim prostorom u kojem je sve označeno tekstovima na latinskom nasmijala sam se kad mi je kroz glavu prošla misao koja me pratila cijelim putem: Kako je lijepo biti u zemlji čiji jezik znaš! Čak i kad nisam čula vodiča koji je tumačio, sve mi je bilo jasno jer SVE PIŠE. Doduše, razgovore nisam razumjela, a i ostali su mi natpisi (na francuskom, njemačkom…) bili nejasni, ali ono što je meni najvažnije, ima opis na latinskom ili (rjeđe) grčkom.
Obišli smo i Mliječnu špilju (u kojoj se sveta obitelj sakrila pred Herodovim vojnicima prije bijega za Egipat). Ovdje je prema predaji kaplja Marijinog mlijeka pala na pod dok je dojila malog Isusa te je kamen od toga pobijelio. Od tada majke dolaze na ovo mjesto i čine zavjete za svoju djecu. Budući da je ovdje i kapela vječnog klanjanja, iskoristili smo vrijeme za odmor u najboljem društvu.
Onim istim mjestimično strmim putem zaputili smo se nizbrdo do autobusa, a njime do Pastirskih polja udaljenih otprilike 3 km od grada. Idila ovoga kraja još zrači iznenađenjem i poslušnošću pastira. Možda zvuči nestvarno i ludo, ali zrak je ispunjen Slavom Božjom jer „Oj pastiri, čudo novo. Niste nigda vidjeli ovo…“
Krećemo put Jeruzalema u crkvu sv. Ane u židovskoj četvrti zvanoj Bethezda. Tu je u Isusovo vrijeme bio ribnjak kraj Ovčjih vrata i tu je Isus u subotu izliječio čovjeka koji je 38 godina trpio zbog uzetosti. (Nije bilo nikoga tko bi ga, kada ujutro anđeo Jahvin zamuti vodu (a tko prvi stigne u vodu taj ozdravi), donio do vode. Ovo je bila ključna greška Isusova: suprotstavio se farizejima, tj. pravilima. Koja je granica poslušnosti?) U istom je dvorištu i crkva sv. Ane u kojoj se nalazi mjesto gdje se, prema tradiciji, rodila, a kasnije i služila u hramu, Blažena Djevica Marija. I ovdje je simbolično to mjesto označeno zvijezdom: crna zvijezda na podu nekoliko metara pred glavnim oltarom.
Sljedeća postaja je mjesto gdje je nekad stajala tvrđava Marka Antonija. U toj tvrđavi bila je sudnica (praetorium) u kojoj se odvijao sudski postupak protiv Isusa. Slušajući odlomak Svetog pisma koji opisuje događaj srce kuca jače i propitkuje savjest…, a vitraj s tekstom Tolle hunc et dimitte NOBIS Barabam (Uzmi ovoga i pusti NAM Barabu) potresao me prilično. Ne njima, ne nekima tamo, već nama među kojima sam i ja. I ja svojim izborima tražim Barabu… Ovdje su Kapela bičevanja i Kapela osude, zatim u blizini Bazilika Ecce homo. Odatle ulicom Via Dolorosa prolazimo kraj kapela koje predstavljaju postaje Križnoga puta. U jednom trenutku zaustavila sam se i svi su se razišli…shvaćam da se nalazim na putu kojim je prolazio moj Spasitelj…nemam riječi…vrijeme staje, a suze klize niz lice…
Stižemo do veličanstvene bazilike Svetoga groba. Stojimo na trgu ispred bazilike i promatramo zastavu: zastava uskrsnuća. Znam da ću sada ući u baziliku Groba, ali srce mi je zaigralo od radosti pri pomisli na to da Uskrs ima zadnju riječ.
Na samom ulazu je kamen pomazanja na kojeg je Isus bio položen po skidanju s križa. Oko njega se stalno skupljaju hodočasnici koji dodiruju kamen klečeći pored njega polažući na njega ruke ili glavu. Odavde se vidi mjesto na kojem su žene stajale i gledale gdje će položiti Isusovo tijelo. Još malo dalje s iste strane nalazi se Isusov grob. Red za ulaz je bio toliki da nismo uspjeli ući. Naime, bilo je vrijeme za svetu misu za našu grupu koju smo slavili na oltaru Marije Magdalene (ovdje je prema predaji Isus susreo Mariju Magdalenu dok ga je na uskrsno jutro uplakana došla tražiti) (Iv 20, 11-18). Činilo mi se nezgodnim što imamo svetu misu na „prometnici“ jer je oltar na putu od ulaza u baziliku prema Grobu i zbog toga se ne smije pjevati. No, na moje iznenađenje, kada je počela sveta misa, sva moja pažnja bila je baš tamo gdje je trebala biti! Na neki način mogu reći da je Uskrs bio kruna današnjeg dana… Nakon svete mise, umorni, ali ispunjeni radošću vratili smo se na večeru i zaspali u svom betlehemskom domu.
2. dan
Novo jutro započinjemo posjetom Ein Karemu (en = oko ili izvor, karem = vinograd) – rodnom mjestu svetoga Ivana Krstitelja. U crkvi njegova rođenja slavili smo svetu misu, a potom prošetali dvorištem u kojem se nalazi Zaharijin hvalospjev „Blagoslovljen“ na mnogim svjetskim jezicima (uključujući hrvatski, latinski, grčki i engleski). Malo izvan mjesta uspeli smo se do crkve Pohođenja gdje su se, najvjerojatnije kod zdenca u „hodniku“ u donjoj crkvi, susrele dvije trudnice, Elizabeta i Marija. Ova donja crkva nešto je skromnija, a gornja, gdje je bio Zaharijin ljetnikovac, u kojem se Elizabeta za vrijeme trudnoće odmarala, znatno je veća i raskošnija. Slobodno vrijeme ovdje smo proveli pjevajući i slaveći Gospodina, a onda smo raspjevani krenuli natrag do autobusa prema našoj sljedećoj postaji u Jeruzalemu: gori Sion.
Stižemo do Jeruzalema do Jaffinih vrata, ručamo u novom Jeruzalemu, a zatim se penjemo do Sionskih vrata. Kroz njih dolazimo u dio grada izvan gradskih zidina po imenu Kršćanski ili Sveti Sion. Prvi cilj je crkva Marijina usnuća (Dormitio Mariae). Naime, za nju vjerujemo da je usnula u Gospodinu, a ne umrla. Nakon usnuća premjestili su je u crkvu Marijina groba pokraj Getsemanskog vrta gdje je onda uzašla na nebo. Skulptura Marije koja spava nalazi se u donjoj crkvi. Tu smo zajedno zapjevali „Prečisto Srce Marijino“, a zatim ostali u tišini i osobnoj molitvi…
Nastavljamo prema, u neposrednoj blizini, dvorani Posljednje večere gdje je ustanovljena euharistija i gdje je Duh Sveti sišao na apostole na blagdan Pedesetnice ili Duhova. Pristup Gornjoj sobi danas je kroz susjednu zgradu, preko zatvorenog stubišta i otvorene terase. Dvorana ima stupove i strop u gotskom stilu. Što u sobi nije od kamena, obojano je bijelo, a prostorija je PRAZNA. Danas Soba pripada državi Izrael i u nju smiju doći i kršćani i židovi i muslimani, ali u njoj ne smije ni jedna religija obavljati bogoštovne čine pa smo u tišini samo pročitali odlomke Svetog pisma koji se odnose na događaje vezane uz ove prostore (Dj, 2, 1…) i zaputili se u kapelicu u franjevački samostan gdje je živio i djelovao sveti Nikola Tavelić. Taj samostan ima Ad Coenaculum (Do blagovaonice) ili Crkvu Gornje sobe. Nakon razgleda i fotografiranja, odmora s Gospodinom i okrjepe nastavljamo dalje…
Na samom brdu Sionu posjetili smo još crkvu sv. Petra in gallicantu (kod pijetlova pjeva), tj. Petrova zatajenja. Pretpostavlja se da je sagrađena na mjestu ruševina palače Velikog Svećenika Josipa Kajfe. U njoj je bio i zatvor u kojem je Isus proveo svoju posljednju noć (prije raspeća). Hodajući kroz kriptu može se izvrsno dobiti dojam o tipičnom zatvoru Isusova vremena pa i o sredstvima i načinima mučenja. Iz ove zgrade izlazim duboko potresena, brišući suze pokajanja za svoje sudjelovanje u Isusovoj muci. Skulptura Non novi illum (Ne poznam ga) u dvorištu podsjeća da se zatajenje dogodilo upravo ondje, a mjesto na kojem slušamo odlomak iz svetog pisma iznad je stuba kojima se Isus uspinjao od doline Cedrona do Crkve zatajenja i natrag. Dio ih je i danas ovdje, no carica sveta Jelena, majka cara Konstantina, prema predaji, 28 mramornih stuba dala je demontirati i prenijeti u Rim (u baziliku svetog Ivana Lateranskog).
Odavde nastavljamo prema Zapadnom zidu ili Zidu plača, najsvetijem mjestu za molitvu za današnje Židove. Idući uz zapušteno groblje, u Stari Grad Jeruzalem ulazimo kroz vrata Otpada. Prolazimo kroz policijsku (i rendgensku) kontrolu, dolazimo na veliki trg gdje se nalazi Zapadni zid koji je u stvari dio muslimanskog hrama, za muslimane trećeg po važnosti muslimanskog svetišta, ali je napravljeno na mjestu razrušenih hramova židovskih kraljeva Salomona i Heroda. Lijevi dio zida rezerviran je za molitvu muškaraca, a desni za žene. Između muške i ženske strane ormar je sa svetim knjigama koje mogu posuditi, a nakon molitve vratiti. Uglavnom svatko nosi svoje, ali za svaki slučaj… Dolaze žene pokrivene i nepokrivene glave, ali među svima pažnju mi privlači mladenka i djeveruše. Dan je vruć (35+), a ona ima čipkastu vjenčanicu dugih rukava i zatvorenu do vrata. Izgleda nevjerojatno u današnje vrijeme, ali istinito.
Poslijepodne je slobodno pa odlazimo na ručak u armenski restoran uz četvrtu postaju Križnog puta, a nakon odmora vraćamo se do bazilike Svetog groba. Uspinjem se na Kalvariju (koja nije brežuljak, kako sam mislila, već malo kamenito uzvišenje). Nije to velik prostor, ali je na vidnom mjestu i prostor koji izaziva duboko ganuće. Ovdje je bio usađen križ na kojem je visio Isus Krist, moj/naš Spasitelj. Danas je manje ljudi nego jučer i ne čekamo dugo u redu kako bismo se poklonili i dodirnuli ispod oltara mjesto na kojem je Isusov križ dodirivao zemlju. Lijevo i desno od oltara raspuknute su stijene iznad kojih je slika. Ispod nje piše Ἀπὸ δὲ ἕκτης ὥρας σκότος ἐγένετο ἐπὶ πᾶσαν τὴν γῆν ἕως ὥρας ἐνάτης… καὶ ἡ γῆ ἐσείσθη καὶ αἱ πέτραι ἐσχίσθησαν, Mt 27,45 (Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete…zemlja se potrese, stijene se raspukoše…). Ovo izgleda ozbiljnije nego kad samo pročitaš… Ovo je mjesto na kojem raste vjera, kajanje, radost, ovo je mjesto na kojem je plaćena cijena Neprocjenjivim…ovdje staje svaka druga misao…ovdje je za mene stalo vrijeme. Provela sam ovdje neko vrijeme, vrijeme susreta mog i Njegovog SRCA, ONO zbog čega sam krenula na ovaj put…
Nakon silaska s Kalvarije otišla sam do samog groba Isusovog. U njega se može ući samo sagnute glave da bi spoznali težinu svojih grijeha i prijestupa. Bila je to točka na „i“. Kako je rekao jedan od vodiča: „Sada više nema dvojbe. Vidjeli ste da je grob PRAZAN što znači da je Krist uistinu USKRSNUO! ALELUJA!“ Napokon sam otišla potražiti svoje, odmoriti se na trgu ispred bazilike i obaviti kupnju suvenira do večernje svete mise naše grupe u franjevačkoj kapeli posvećenoj Isusovu uskrsnuću. Svečano i radosno završili smo današnji dan, okrijepili se večerom i to bi bilo više-manje to za ovaj dan.
3. dan
Na početku novoga dana krenuli smo put Maslinske gore. Prvo dolazimo u Betfagu odakle je Isus na magarcu ušao u Jeruzalem. Ovdje slavimo svetu misu, a potom se fotografiramo s Isusom na magarcu! Magarca ostavljamo Isusu, a mi nastavljamo pješice prema kapelici Uznesenja gdje se zadržavamo vrlo kratko te nastavljamo prema crkvi Pater Noster – „Oče naš“. Na tom je mjestu (u kripti) Isus svoje učenike naučio moliti Očenaš pa smo i mi ovdje zajedno molili molitvu Gospodnju. Tome su u spomen crkva i samostan kojim od sredine 19. stoljeća upravljaju francuske sestre karmelićanke zatvorenog tipa ukrašeni keramičkim pločama s ispisanom molitvom na više od 140 jezika. Na hrvatskom se nalazi u samoj crkvi, nedaleko od ulaza s lijeve strane, a ploča je podignuta davne 1914. godine.
S Maslinske gore silazimo prema dolini potoka Cedrona, ali prije toga još svraćamo u prekrasnu crkvu Dominus flevit (Gospodin je plakao). Prema Lukinu evanđelju Isus je na ovom mjestu (odakle se Jeruzalem vidi kao na dlanu) zaplakao nad Jeruzalemom (Lk 19, 41-44). Ne zadržavamo se dugo da stignemo na vrijeme u Getsemanski vrt koji je smješten u samom podnožju Maslinske gore. Putem prolazimo pored suvremenog židovskog groblja na kojem se židovi pokapaju. Gdje god živjeli, trude se doći pred smrt u Jeruzalem jer, prema židovskim vjerovanjima, kada se Mesija pojavi, upravo sahranjeni na Maslinskoj gori uskrsnut će prvi.
Stižemo do Maslinskog, tj. Getsemanskog vrta. Ime je dobio prema hebrejskoj riječi Gat-Schmanim, što znači preša za masline. U vrtu se nalazi osam starih maslina za koje se vjeruje da potječu još iz Isusova vremena. Vlasnik ovoga vrta čini se da je bio Isusov prijatelj jer je u ovom vrtu Isus provodio mnogo vremena u molitvi, pa i cijele noći. Ovdje je došao sa svojim učenicima i nakon Posljednje večere na Sionu i proveo posljednje trenutke u molitvi s apostolima dok ga Juda Iškariotski nije predao. Razgledali smo dvorište i pred bazilikom Krvava znoja Isusova pročitali odlomak Svetog pisma koji se odnosi na noć uoči Velikog petka, a potom ušli u baziliku. Unutrašnjost bazilike veoma je prikladna za razmatranje i molitvu. Ispred oltara u Bazilici nalazi se stijena ograđena metalnim trnovitim vijencem, na kojoj je plačući i znojeći se krvavim znojem molio Isus.
4. dan
Nakon doručka napuštamo Jeruzalem i odlazimo u Betaniju (u prijevodu: kuća siromaha). U tom mjestu znamo da je Isus oživio Marijinog i Martinog brata i svog prijatelja Lazara. Crkva svetog Lazara više je puta bila rušena i građena. Današnja crkva sagrađena je u obliku groba, bez ijednog prozora. Mi smo ovdje slavili svetu misu u pokrajnjoj kapeli koja također podsjeća na grob u stijeni. Malo dalje od crkve nalazi se ulaz u grob svetoga Lazara. Silazi se 24 stube na cca 10 m dubine. Kada smo silazili skliskim stubama (jer je kamen „izlizan“ od mnoštva koje je prošlo tim stubama) morali smo još sagnuti glavu da bi ušli u samu grobnicu. Pomisao da se radi o grobu neke je zaustavila na samom ulazu, ali nas nekolicina nije se dala smesti. Ako je Lazar izašao, i s nas će Isus skinuti povoje ako treba! Ostatak vremena u Betaniji proveli smo u suvenirnicama, a potom smo nastavili put pustinjom prema Jerihonu.
Vožnja autobusom bila je prilika za upoznavanje ljepota Judejske pustinje: pijesak, gdjegdje zeleno stablo, beduinski šatori, zatim opet samo pijesak, pijesak…do Jordanske doline. Njome se spuštamo prema Mrtvome moru. S desne strane opažamo ploču na kojoj na hebrejskom, arapskom i engleskom piše Razina mora. Spuštamo se u depresiju, najdublju na svijetu, ispod razine Sredozemnog mora. Nas nije obuzela depresija već smo radosni nastavili put prema rijeci Jordan, mjestu Isusova krštenja. Rijeka je Jordan kroz povijest mijenjala svoje riječno korito pa je teško sa sigurnošću tvrditi točno mjesto gdje je Isus bio kršten. Novoizgrađeni centar mjesta Isusova krštenja smješten je oko devet kilometara sjeverno od Mrtvog mora i otvoren je 2009. godine. Izašli smo iz autobusa na +45°C. Iako je temperatura bila vrlo visoka, zbog suhoće zraka mogli smo normalno disati i nije bilo tako strašno kao što smo očekivali. U hladovini iznad muljevite rijeke pročitali smo odlomak iz Svetog pisma o Isusovu krštenju (Mt 13-17), a zatim smo se spustili do obale i, iako je rijeka bila mutna, obnovili svoja krsna obećanja. Pokraj nas su bile i druge grupe među kojima jedna u kojoj su neki bili kršteni uranjanjem u rijeku! Ne zadržavamo se još dugo jer je temperatura u autobusu ipak malo niža, a i vrijeme je ručka…
Stigli smo u Jerihon, najstariji grad na svijetu, 258 m ispod razine mora tako da je i najniži naseljeni grad na svijetu. Nazivaju ga još i gradom palmi u što smo se uvjerili vozeći se prema njemu. Nakon pustinje bilo se lijepo naći u oazi. Po izlasku iz autobusa našli smo se pod krošnjom golemog stabla. Odmah su nam se približili lokalni trgovci i rekli da se nalazimo pod sikomorom, Zakejevim drvetom (Lk 19, 1-10). Da bismo kušali plod sikomora, nismo imali druge nego kupiti. Zanimljivog okusa…podsjeća na kikiriki. Ponudili su nam i domaće datulje koje su veće (i ukusnije) od onih koje mi poznajemo. Kroz duboku hladovinu oaze prošetali smo do restorana Brdo iskušenja gdje nas je čekao ručak. Hranu ovog kraja već smo upoznali pa nije bilo većih iskušenja. Za mene je ovdje bilo jedno iskušenje i čini mi se da ću po njemu najbolje pamtiti ovaj restoran, ali ovakva putovanja i služe otkrivanju vlastitih granica i Božje svemoći pa sam se očito našla na pravom mjestu.
S ovog mjesta kažu da se vidi Brdo iskušenja, ali mi smo ipak pošli autobusom bliže. Gledali smo ga u daljinu jer se na njega stiže žičarom. Ovaj puta nismo išli do tamo jer to iziskuje vrijeme koje nismo imali na raspolaganju s obzirom na plan. Pogled na Samostan kušnje dopunili smo odlomkom iz evanđelja (Mt 4, 1-11), prošetali suvenirnicom, nabavili datulje i nastavili put Mrtvog mora.
Mrtvo more zapravo je jezero. Arapi ga zovu i Bahr Lut (Lotovo more) kao podsjetnik na Lotov bijeg iz Sodome (Post 19, 1-22) čiji su ostaci „skriveni“ na dnu mora. Vruć dan bio je dovoljan razlog za većinu da se okupamo u njemu i osjetimo što to znači da ne možeš potonuti. Iskusili smo i što znači salinitet od cca 25% u odnosu na kožu, tj. što znači staviti sol na ranu. Nisam ni primijetila da ju imam na ruci do ulaska u More, a onda sam neko vrijeme znala samo za nju! Iz istog razloga (koncentracije soli) nije moguće u Moru ostati duže od 15 minuta jer koža zateže i peče. Ono što je moguće i neki rade jest mazanje ljekovitim blatom, ali mi za to nismo imali vremena pa smo se zadovoljili mineralima primljenim iz mora, tuširanjem radi desalinizacije i pićem u restoranu na plaži.
Još neko vrijeme nastavili smo putovanje uz rijeku Jordan, a zatim smo skrenuli prema Nazaretu, uživajući u pogledu na plantaže banana, palmi, limuna, naranči i drugog voća. Među njima posebno mjesto imaju datulje kao jedna od najzastupljenijih voćki u proizvodnji.
U Nazaret smo stigli navečer pa smo se smjestili u hotel, večerali i svatko u svom aranžmanu mogao je organizirati večer. Pogled iz hotela na najveću i najljepšu baziliku u gradu, baziliku Naviještenja, neke je poveo do nje na klanjanje pred Presvetim, drugi su pošli na piće u obližnji trgovački centar, a treći su iskoristili slobodno vrijeme za šetnju i razgovor. Nakon večere prošetali smo gradom, a nakon toga ljubazno osoblje malog obiteljskog hotela omogućilo nam je gledanje utakmice Hrvatske protiv Argentine. Navijali su zajedno s nama, a rezultat je poznat!
5. dan
Novi dan započeli smo uspinjanjem na Goru Tabor. U podnožje smo stigli autobusom, a zatim lokalnim kombijima nastavili put na, po svojoj slikovitosti, položaju i povijesti, jedinstveno brdo u Palestini. Kažu da je neponovljiv doživljaj uspeti se 40-ak minuta pješice na 588m visine na, još za izraelska plemena, sveto brdo. S obzirom na sve što se vidi odavde, najbolje bi bilo okolicu promatrati s Biblijom u ruci, ali mi smo se zadržali u mislima na evanđeoskom odlomku Isusova preobraženja (Lk 9, 28-36). Pri dolasku prolazi se kroz Vrata vjetra, glavni ulaz tvrđave sultana iz 13. stoljeća. Cca 150m od ulaza s desne strane vidjeli smo kapelicu koja podsjeća na razgovor Isusa, Petra, Jakova i Ivana nakon Preobraženja, a zatim ušli u veličanstvenu baziliku. U središtu bazilike široke su stube koje vode u kriptu u kojoj smo slavili svetu misu. Iznad nas, u središnjoj apsidi, nalaze se mozaici koji pokazuju na koje se sve načine Isus preobrazio: rođenjem, u euharistiji, mukom, smrću i uskrsnućem. Osim slikom sve je opisano i tekstom na latinskom. Kapele u bočnim lađama posvećene su Presvetom Oltarskom Sakramentu i svetom Franji, a dvije u tornjevima (uz ulaz) Mojsiju i Iliji. Zlatni mozaik iznad oltara koji prikazuje Preobraženje dominira cijelom unutrašnjošću. Ono što je za nas značajno jest da ljepoti pridonosi slavonski hrast od kojeg je građen strop bazilike. Slobodno vrijeme nakon svete mise, a do polaska naših kombija s Gore Tabor, iskoristili smo za osobnu molitvu i razgledavanje bazilike i okolice. Vidjeli smo još franjevački samostan i hospicij za hodočasnike, a s lijeve strane i ostatke srednjovjekovnog benediktinskog samostana. Zanimljivo je da je Tabor nenastanjen, ali ga drže franjevci koji redovito dolaze i na blagdan Preobraženja slave euharistiju.
Kana Galilejska bila je naše sljedeće odredište. Da nismo imali dobrog vodiča, ne bismo lako našli ovu crkvu. Pred crkvom smo čitajući odlomak Svetog pisama (Iv 2, 1-12) pričekali da izađe grupa koju smo zatekli, a potom su četiri bračna para (s 46, 30, 13 i 3 godine „staža“) koja su bila s nama u grupi, ovdje obnovili svoje bračne zavjete. Svečan i radostan susret željeli smo dopuniti „svadbenom gozbom“, ali, budući da nismo ovdje to imali gdje organizirati, odgodili smo za Nazaret. Odmorili smo još u molitvi, prošetali dvorištem samostana, pogledali otvorenu kapelicu sv. Šimuna Kanaanca, prošetali kroz suvenirnice i zaputili se prema autobusu.
Kao što sam već spomenula, „svadbenu gozbu“ ostavili smo za Nazaret, a kako je taman bilo vrijeme ručka, trebalo se snaći na brzinu. Jedina provediva varijanta za toliki broj ljudi na brzinu bio je McDonalds. Shvatili smo da je najvažnije da smo zajedno i da se družimo, a ostalo su nijanse.
Okrijepljeni druženjem uspeli smo se do Bazilike Navještenja Mariji. Putem smo prolazili pored siromašnih arapskih kućica koje kažu da podsjećaju na takvu u kojoj su živjeli Josip i Marija, uklesanu u kamenu. Ovdje je, kao što nam kaže Sveto pismo, Isus odrastao, izučio tesarsko-kovački zanat…mjesto gdje je živio do svoje 30. godine. Uspeli smo se na brežuljak (ne do vrha) i stigli do jedne od najljepših Marijinih crkava u svijetu. Ovo suvremeno ogromno zdanje (sa)gradili su (još nije dovršena) oci franjevci na mjestu gdje se od najranijih vremena častilo otajstvo Utjelovljenja, tj. na mjestu gdje je bila Marijina kuća i gdje joj je anđeo Gabrijel navijestio da će začeti i roditi Isusa. Treba imati na umu da je u Isusovo vrijeme Nazaret bio malo nepoznato selo koje se u Starom zavjetu niti ne spominje. U Novom zavjetu spominje se na više mjesta zahvaljujući Isusu kojemu je Nazarećanin postalo nešto kao prezime. Prvo što smo uočili jesu u cintoru bazilike slike/mozaici Blažene Djevice Marije iz raznih zemalja. Među njima se nalazi i mozaik svetišta Majke Božje Bistričke urađen 1976. godine. Mozaik je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić. Mi smo prvo krenuli, uz samostan franjevaca i škole za dječake, do crkve svetog Josipa ili Svete Obitelji.
Dok smo se uspinjali širokim stubama prema crkvi (cca 200m) pogled mi se zaustavio na sjenici. Okružena je kamenim pločama s reljefima koji prikazuju situacije iz života Isusa, Marije i Josipa vezanih za Nazaret. Ispod reljefa ispisan je citat iz Svetoga Pisma koji opisuje prikaz. Ti reljefi podsjetili su me da se ovdje nije dogodilo samo navještenje već mnogo, mnogo više…
Crkva svetoga Josipa sagrađena je na mjestu Josipove kuće. Ondje je Sveta obitelj živjela po povratku iz Egipta. U njoj smo prvo sišli u kriptu gdje su vjerojatno bile kuća, ali i radionica svetoga Josipa. Pod oltarom označeno je mjesto HIC erat subditus illis (OVDJE im bijaše poslušan). Dojmio me se tekst jer je poslušnost krepost koja nije baš na cijeni, iako ju je sam Bog pokazao. U špilji smo vidjeli i vitraj koji prikazuje vjenčanje Josipa i Marije, kao i Mariju i Isusa uz Josipa koji umire. U crkvi iznad glavnog i sporednih oltara prikazani su Sveta obitelj, san i smrt svetoga Josipa, a na prozorima uz krov nalaze se prizori iz Litanija svetoga Josipa. Po izlasku iz crkve (naravno i pri ulasku) našli smo se pod stablom fikusa. Moja baka je imala biljku u tegli, ali ovo je stablo visine preko 10 m…
Spustili smo se zatim u samu Baziliku Navještenja sagrađenu u obliku razapetog šatora. Arhitekta je vodila misao evanđeliste Ivana „I Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama.“ Unutrašnjost ima dva kata. Mi ulazimo u gornju crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve. Prostrana je, s mozaicima na zidovima i glavnim oltarom posvećenom navještenju. U centralnom dijelu otvor je s kojeg se kao s balkona može vidjeti donja crkva s kućicom Blažene Djevice Marije. U gornjoj crkvi trajale su pripreme za svećeničko ređenje pa je bilo pomalo bučno i „zgužvano“ od priprema, ali svečanost se već osjećala u zraku. Sišli smo zatim stubama u donju crkvu sagrađenu na temeljima bizantske bazilike iz 4. st. Iz nje smo se spustili stubama u kriptu gdje je Špilja navještenja. Ispred oltara piše: „Verbum HIC caro factum est!“ („Riječ je OVDJE tijelom postala!) Ovdje je započelo Isusovo hodočašće na zemlji… Ostali smo neko vrijeme u tišini i molitvi, a zatim se, željni odmora odšetali do hotela…trebalo je predahnuti, spakirati se da bismo se nakon večere imali vremena u miru družiti u rođendanskom ozračju.
6. dan
Brdo blaženstava bilo je prvo mjesto koje smo pohodili nakon što smo iz hotela krenuli sa svim stvarima (jer se naš put bližio kraju). Ovdje su talijanski hodočasnici dali izgraditi oktogonalnu crkvu. U crkvi je sve u znaku broja osam: lukovi, prozori s Osam blaženstava (Lk 6,17-49) napisanih na latinskom, sedam prozora i vrata, oktogonalni tabernakul… Pogledali smo crkvu, a zatim se zaputili u jedan šumarak prema Galilejskom jezeru. Tamo smo našli natkrivenu „crkvu na otvorenom“, a svećenik je sav „pribor“ za svetu misu dobio u pletenoj košarici. Sveta misa na Brdu blaženstava s pogledom na Galilejsko jezero… Nismo mogli odoljeti ljepoti Božje prirode pa smo slobodno vrijeme nakon svete mise iskoristili za slavljenje i odmor s Gospodinom. Neopisivo radosno…kako samo s Njim može biti! Šetajući kroz uređeni park oko crkve, vidjeli smo da su ovdje blaženstva ispisana na svakom koraku (vjerojatno da podsjećaju koliko možemo biti blaženi ako ih se pridržavamo).
Odavde smo se zaputili u Tabghu, mjesto gdje je Isus čudesno umnožio kruhove i ribice da nahrani gladni narod (Mk 6, 30-44). Tabgha je, ograđena zidom, na obali Genezaretskog jezera nekoliko kilometara od Kafarnauma koji se u Isusovo vrijeme protezao od Tabghe skoro do rijeke Jordana. Ime mu je iskrivljeno od grčkog Heptapegon što znači sedam izvora koji se danas ulijevaju u jezero. Na jednom izvoru nedavno je napravljena zgrada, nešto kao bazen. Budući da je voda dosta topla (32°C), slankasta i sumporna, ima dosta ribe. Crkva je sagrađena tako da je kamen na kojem je Isus ostavio kruhove i ribe prije nego li je nahranio mnoštvo, pretvoren u oltar. Crkva ima prekrasan mozaik flore i faune koji simbolizira otkupljenje, i drugi, nama poznatiji, s četiri kruha i dvije ribe. Peti kruh je na oltaru gdje se nastavlja umnažanje kruha gdje Isus već 2000 godina hrani ljude. Slijedile su osobna molitva u tišini, šetnja kroz klaustar i suvenirnicu te nastavak puta prema crkvi Petrova primata.
I ova je crkva u prostoru ograđenom zidom. Dvorište je napravljeno tako da na nekoliko mjesta postoji mogućnost slavljenja euharistije. Mi smo se prvo smjestili na jednom takvom mjestu odmah preko puta ulaza u crkvu i poslušali evanđelje (Iv 21, 1-19), a potom se spustili ohladiti (bar noge) u Galilejskom jezeru. Uz crkvu, po silasku niz nekoliko stuba u šljunku, vidjeli smo šest kamena srcolika oblika koje podsjećaju na Isusov upit Petru „Ljubiš li me?“…Ljubim li ga ja?
Vratili smo se potom u crkvu sagrađenu pokraj stijene koja se zove mensa Christi – sveti stol Kristov. Ovdje su učenici nakon uskrsnuća ulovili mnogo ribe na barci udaljenoj 200 lakata (cca 100 m) od obale. Osim nas ovdje je bila i grupa Amerikanaca s kojima smo zajedno radosno zapjevali, a zatim nastavili autobusom uz nasade palmi datulja do pristaništa za brodove. Naravno, slijedila je vožnja brodom po Galilejskom moru. Dok je brod pristajao uz obalu primijetili smo da ima 2 zastave: izraelsku i hrvatsku. Jasno nam je bilo da je i grupa prije nas bila iz Hrvatske. Po ukrcaju predstavnik naše grupe dobio je čast da, uz puštanje Lijepe naše na razglas, podigne hrvatsku zastavu. Mi smo potom nastavili pjevati i veseliti se, a kada smo zapjevali pjesmu Dubine, pustili su ju na engleskom preko razglasa. Nismo lovili ribu, ali znali smo da netko ipak za nas je pa smo otišli na ručak u kojem smo naručili tzv. Petrovu ribu…samo ću reći da je bila ukusna.
Zadnja postaja na Galilejskom jezeru za nas bio je grad Kafarnaum, koji je bio Isusov drugi dom. Odavde su Petar i Andrija, Jakov i Ivan, Matej carinik. Ovdje je Isus imao svoje prebivalište i ovdje je bilo središte njegovog javnog djelovanja…ni u jednom gradu nije izrekao više govora niti učinio više čuda… U grad se ulazi kroz ogradu koja ima ploču s natpisom Kafarnaum – Isusov grad. Crkva je izgrađena nad Petrovom kućom u kojoj je Isus često boravio. U njoj je ozdravio Petrovu punicu, a vjerojatno je u njoj ozdravio i uzetoga kojega su spustili kroz krov. U crkvi na nosivim stupovima drveni su reljefi koji prikazuju zgode koje su se dogodile u Kafarnaumu.
Ispod reljefa na latinskom je ispisan redak iz Svetoga Pisma, npr. uz reljef ozdravljenja Petrove punice piše: Et cum venisset Jesus in domum Petri, vidit socrum ejus … et dimisit eam febris. Et omnes male habentes curavit. (Ušavši u kuću Petrovu, ugleda njegovu punicu…i pusti je ognjica. I sve bolesnike ozdravi.) Na lijevom i desnom zidu prezbiterija uklesane su rečenice iz Ivanovog evanđelja koje govore o euharistiji. Ego sum panis vivus, qui de caelo descendi. Si quis manducaverit ex hoc pane, vivet in aeternum: et panis quem ego dabo, caro mea est pro mundi vita. (Iv 6, 51-52) i Caro enim mea vere est cibus: et sanguis meus, vere est potus; qui manducat meam carnem et bibit meum sanguinem, in me manet, et ego in illo. (Iv 6, 56-57).
Ograda oko središnjeg dijela kroz koje se gledaju ostaci Petrove kuće, kao i ograda na ulazu u crkvu ukrašene su kršćanskim simbolima. Vidjevši položaj kuće u koju su spuštali uzetoga kroz krov, shvaćam da je skidanje krova i spuštanje uzetoga u kuću bilo s razine zemlje u, recimo to tako, podrumske prostorije. Ostali smo ovdje u osobnoj molitvi, prošetali dvorištem, fotografirali se sa svetim Petrom, popili piće i krenuli autobusom prema našoj posljednjoj hodočasničkoj postaji.
Sveto brdo Karmel (što na hrvatskom znači voćnjak (ili vinograd) boga Ela) za njegove stanovnike od pamtivijeka je bilo sveto. Na ovom brdu bila je i poznata borba Ilije s Baalovim prorocima i svećenicima (1 Kr 18, 21-40). Ovdje je boravio i prorok Elizej, Ilijin učenik, Pitagora, rimski car Vespazijan… Na ovom brdu je u doba križara iz monaškog života, u duhu Ilijine i Elizejeve pobožnosti, nastao karmelićanski red odakle se proširio po cijeloj Europi.
Svetište Stella Maris (Zvijezda mora) i svetište Gospe od Karmela napravljeno je iznad špilje u koju se prorok Ilija sklanjao, a naziv je dobilo po svjetioniku koji su karmelićani izgradili 1864., a koji se nalazi preko puta samoga svetišta. Naziv se danas upotrebljava za cijelo svetište. Na ovom mjestu zahvalili smo Bogu za sve primljene milosti svjesni da ćemo ih većinu tek s vremenom moći prepoznati. Neki su imali privilegiju da prime blagoslov s moćima svetoga Ilije što je bilo kruna hodočašća.
Odavde smo nastavili prema Tel Avivu. Budući da je bio topao dan, a bilo je još slobodnog vremena do našeg leta za Zagreb, otišli smo do gradske plaže. Neki kupajući se, neki šetajući, ali svi prebirući misli i nesvjesni još punine milosti koje smo primili… Znam da postoji mnogo vodiča po Svetoj Zemlji (ja sam se poslužila onima A. Rebića i D. Tomaševića) i nema potrebe sastavljati tako nešto. Ovaj osvrt i nema za svrhu biti vodičem već podsjetnik na zahvalno hodočašće moga srca u zemlju u kojoj se rodio, živio, umro i USKRSNUO Kralj moga srca. Božji blagoslov i hvala svima koji su mi to omogućili…
