Za nama je blagdan sv. Terezije Avilske,
zaštitnice grada Požege, požeške prvostolnice, ali i Katoličke gimnazije u Požegi. Tom prigodom, o 11 obljetnici Škole, proslavljen je Dan škole čiji se program protegao na dva dana. Samoj proslavi Dana škole prethodilo je molitveno bdijenje mladih za cijelu Požešku biskupiju.
Prvoga dana održan je nešto svečaniji program u Dvorani sv. Terezije Avilske prilikom koje se učenicima obratio ravnatelj škole prigodnim riječima nakon čega su glumci dramske družine uprizorili kratki recital vezan uz životopis svetice – zaštitnice škole. Potom je uslijedilo prvo ovogodišnje međurazredno natjecanje – kviz znanja na temu Požega. Biskupija. Katolička gimnazija. Četvero predstavnika iz svakog razreda moralo je proučiti skriptu u kojoj je tema bila o povijesti i nastanku naše biskupije, 
katedrale i škole te općeniti pojmovi i simboli vezani uz našu školu. Nakon 30 postavljenih pitanja odgovore je provjerilo povjerenstvo u sastavu prof. Gucek te naši pripravnici M. Peharda i S. Šaur. Dok je žiri ispravljao učenici su provjeravali odgovore uz pratnju voditelja i sastavljača kviza našeg vjeroučitelja Marijana. Na kraju je pobjedničko mjesto s 25 točnih odgovora zauzeo 1.b razred koji je bio bolji od 1.a razreda za samo jedan bod, dok je treće mjesto osvojio 2.a razred s 23 boda. Učenici su se i uz ovaj kviz zabavili, naučili ponešto o našoj školi i biskupiji, a naša pobjednička ekipa nagrađena je poklon bonom u Pizzeriji Mama Mia.
Svečanost se nastavila u požeškoj katedrali gdje je misno slavlje predvodio hvarsko-
bračko-viški biskup msgr. Petar Palić u koncelebraciji požeškog biskupa msgr. Antuna Škvorčevića, đakovačkih msgr. Đure Hranića i msgr. Marina Srakića te srijemskog biskupa msgr. Đure Gašparovića.
Drugi dan je odigrana revijalna odbojkaška utakmica između djelatnika i učenika koja se održala u školskoj sportskoj dvorani. Ekipu učenika pripremio je prof. Raguž, dok je ekipu djelatnika izabrala prof. Ćorluka koja nažalost (ili na sreću učenika) zbog nastave nije mogla sudjelovati. Napete trenutke utakmice koja je bila neizvjesna, zanimljiva i pomalo iscrpljujuća za naše natjecatelje, promatrali su učenici s “tribina” naše dvorane. Iako revijalna, utakmica je završila pobjedom profesora 3:2 u setovima.
Evo što nam je naš neumorni Fran Mjertan rekao nakon odigrane utakmice: „Bilo mi je odlično, ekipe su bile podjednake što se vidi po rezultatu, ali eto bolja ekipa je pobije
dila. Zadovoljan sam svime, zabavili smo se i izigrali, a između ostalog nismo imali nastavu. Sudci su bili pravedni i nadam se da će se ovakve utakmice poticati i u drugim sportovima.“
S druge strane, prof. Pavelić, omiljeni igrač kod navijača, rekao nam je kako je izuzetno zadovoljan igrom jer je bio željan igre. Smatra da su učenici “potplatili” ravnatelja da ne budu skraćeni sati kako ne bi igrali (zbog nastave) njihova izbornica prof.Ćorluka i veliki smečer prof. Katić. „Sve u svemu zadovoljan sam igrom, sudci su bili pravedni i objektivni, a igra je bila dinamična i energična.“ rekao nam je za kraj naš vjeroučitelj.
Magdalena Černušak, 1.a
Dan škole bio je i prigoda da razgovaramo s ravnateljem škole profesorom Ivanom Bedeničićem koji je u službi ravnatelja od 2015. godine. S ravnateljem je razgovarala Katarina Baltić, 1.b.
Kako vi vidite školu u ovih proteklih 11 godina?
–
Mislim da sam je sagledavao iz različitih perspektiva. Prije svega, škola je to koja je započinjala kao klasična gimnazija, s dva razreda, s putem koji smo si zacrtali, ali i koji je, kada bi sasvim iskreno rekli, ipak negdje bio lelujav na nekakvom horizontu, zatim vrijeme rasta, vrijeme uključivanja u program opće gimnazije, a zatim stjecanja nekakvog statusa na društvenom i gradskom planu. Pa onda da smo i sami, svojim moćima, postigli dobre rezultate koje smo si zacrtali, pa smo vidjeli da to baš i nije samo nekakva nerealna vizija nego da smo to i sposobni očitovati, do ovih zadnjih, vaših generacija koje me oduševljavaju i dobrim učenjem, ali i spremnošću da zajedno gradimo imidž škole. Da, dakle, vi nas, na neki način, tjerate na neke nove stvari, ali i da vi prihvaćate ono što mi vama pokušavamo, kao stariji, pametniji, iskusniji, ali dobronamjerni, jednostavno ucijepiti kao nekakve točke ili granične točke koje bi vas morale odvesti na neke dobre ciljeve u vašsem životu.
To je bio Vaš komentar onoga što je za nama, a kako vidite školu u budućnosti?
-Mislim da moramo ustrajati, prije svega na svom identitetu, dakle katoličkom, ja bih onda rekao i nacionalnom koji je uronjen u našu požešku svakodnevicu. Dakle kroz katolički shvaćam školu koja zajedno s Biskupijom pokušava mladim ljudima jednostavno dati na ponudu nešto što bi inače vrlo teško dobili u nekim drugim školama. U smislu ovog nacionalnog, rodoljubnog mislim da bez toga nijedna škola, ni na jednom mjestu, ni u jednoj zemlji ne bi trebala biti. Voljeti svijet ne m
ože se a da se ne voli čovjek pokraj sebe, da se ne voli svoja rijeka ne može se voljeti nekakva rijeka u Amazoniji. Ako se ne čuva svoj okoliš, sumnjam da može bit djelatno čuvanje okoliša negdje na Grenlandu itd. Dakle, mislim da sve počinje koracima koji su utopljeni u okolinu koja nas okružuje, a kad govorim o onom zadnjem, htio bih da ova naša škola bude i dalje zajednica, ja bih rekao ovako – proširena obitelj koja nas okuplja na zajedničkim projektima. Ti projekti ponekad će izazivat možda i pokoju suzu, možda pokoje razočaranje, možda pokoje negodovanje, ali kako to bude u pravim obiteljima, sve bi se trebalo rješavati međusobnim uvažavanjem i uvijek s oslonjenošću na transcendenciju. Dakle tu jesmo, trudimo se, imamo svoje ciljeve, imamo materijalne uvjete, talentirani smo i možemo činit čuda, ali ipak naš konačni cilj treba biti u nečem što zovemo transcendentnim, a ono je onaj smiraj koji pronalazimo, recimo, u nekoj drugoj dimenziji, a to je ono, ja vjerujem, direktno licem u licem s našim Stvoriteljem. Ako to uspijem, kao profesor i kao ravnatelj, i kao vaš stariji prijatelj ili član te familijarne zajednice ostvariti onda ću ja jednom lijepo i mirno otići u mirovinu, otići iz Požege, uvjeren da sam neke dobre temelje postavio, normalno, zajedno s ogromnom skupinom ljudi koja radi na ovom projektu.
Smatrate li da je sada nešto potrebno mijenjati?
-Ja bih rekao da moramo mijenjati sebe i svoju grešnu narav. Prije svega ja moram sebe mijenjati u tome da shvatim da nisam najpametniji u školi, bez obzira što sam najstariji. Drugo, da obavezu koju sam preuzeo u smislu ravnatelja, a prije toga i profesora, ne bih smio iskoristiti, kako bih rekao, na svoje dobro, na štetu ljudi koji su meni povjereni pa zato uvijek nekako i svoj dan započinjem mišlju i molitvom – Bože daj da budem dobar, a onda da budem na dobro ljudima. Taj “dobar” puno puta znamo protumačiti, sebi izdefinirati kao biti popustljiv, svakome se dopasti. To nije moj pojam dobroga. Mi pojam “dobar” imamo vrlo jasno definiran u 10 zapovijedi Božjih, u našem moralnom 
zakonu, u našoj katoličkoj vjeri, u našem građanskom bontonu, u našem pokušaju stvaranja naših međusobnih prijateljskih veza i to puno puta i znači reći ne, i biti čvrst, i biti možda krut itd., ali uvijek iznova biti spreman na taj razgovor s onom drugom stranom. Meni ste sad s jedne strane vi kao učenici, pa onda roditelji, pa onda profesori. I pokušavam od svih vas jednostavno izvući ono što je najbolje po meni i u nekakvom dogovoru zajednički dogurati. Ne možemo stotinu stvari voditi i ne bi bilo dobro kada bismo se rasprsnuli u previše smjerova, ali kada uzmemo neke stvari, recimo, kao što smo krenuli s Eko kampom Belli, Večeri matematike, kao što smo prije 11 godina krenuli s Danom otvorenih vrata, kao što smo krenuli s proslavama u suzajedništvu s biskupijom, dakle oko nekih crkvenih temeljnih datuma ili naših putokaza, preko svetaca, mislim da bismo ono što preuzmemo morali uporno, savjesno, dogovorno uvijek iznova započinjati, uvijek se iznova truditi, promišljati na koji način to činiti još primamljivijim, što izvući kao neku novu pouku ili novi sadržaj ili jednostavno, ja to uvijek govorim, kao kod čitanja knjige ili romana ili Biblije ili bilo kojeg drugog teksta koji zahtjeva nekakvu veću koncentraciju, svako novo čitanje vam je ljuštenje nekakvog novog sloja značenja, kao da nešto opet novoga izvire. Ono što sam kao dijete čitao, pa kao mladić, pa sada kao stariji čovjek, tako bih htio da i u svakoj našoj akciji, Danu otvorenih vrata ili u bilo kojoj drugoj, uvijek neka nova generacija donese i otkrije nešto novog, da nam jednostavno ta vaša novost bude novo bogatstvo, a i vi da se svojom novošću ugrađujete u tu povijest koja je prije vas početa stvarati. Normalno, ne znači da i vi nećete krenuti s nečim novim, samo mislim da bi se morali jednostavno jako, jako zabrinuti da se ne rasplinemo, da previše toga ne preuzmemo, a onda razumijete, čovjek koji je raspršen, disperziran, na kraju vam od njega i nema velike koristi.
