Marko Marulić (1450. – 1524.)
ISUKARST GOVORI GRIŠNIKOM
Ki minuješ ovda, rane moje pozri,
smišljaj dan od suda, na dušu se ozri.
Tvojimi suzami peri rane moje,
velimi tugami plači grihe tvoje.
Vidiš krunu britku kojom me pokriše
i sulicu jitku kom me probodoše.
Moćno me fruštaše privezana k stupi,
bijući sustaše; karv teče po puti.
Vidiš tilo moje da je izranjeno;
tim je tilo tvoje djavla izbavljeno.
Šest tisuć šezdeset i šest ran sam imil,
a zakoni deset ti nisi obslužil.
Ruke moje bile konopom svezaše,
koje bihu mile, a obraz popljuvaše.
Propni, propni, propni! – glasom vapijahu,
klečeć na kolini, mnom ti se rugahu.
Noseć križ na rame, nic padoh za martva,
cića vas, karstjane, vam otvorit vrata.
Ruke i noge moje na križ prigvozdiše,
nesaznan’je tvoje muku mi zadiše.
Na križu viseći, plakah grihe tvoje,
o tebi misleći: stvoren’je si moje.
Na križ viseć za dan tvojega spasen’ja,
ljubom tvojom vezan: učini skrušen’ja.
Žuči i ljuta osta mene napojiše,
dajuć muku dosta, na križ umoriše.
Gledaj parsi ranu, s karvju vode plove,
koju vam ne branju oprat vaše zlobe.
Veća je muka ma: neć se privratiti,
da s’ ne trudim zaman; lita ću t’ skratiti.
Pokori se listo, k meni se obrati,
ne daj djavlu misto, ja te ću prijati.
Uzmi križ na rame tere pojdi za mnom,
smišljaj moje rane, imit ćeš dil sa mnom.
Antun Branko Šimić (1898. – 1925.)
RASPEĆE
I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija
i stenje
službenici ukočeno sjeđahu na konjima
u pažnji da se čin po propisima svrši
Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati u propanj
I nasta metež, u kojem se izmiješaše i konji i ljudi
U konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
i neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše.
Vojnici oko križa moraše se požuriti
Završiše svoj posô naglo. Čovjeka raspeše.
I odmah zatim
konji hitro službenike odatle odniješe
i za njima se rulja srljajući u grad surva.
S njom i noć stiže. Po Jeruzalemu
glas o tom što se zbilo poče da se širi.
Miroslav Krleža (1893. – 1981.)
JERUZALEMSKI DIJALOG
– A tako? On je iz Nazareta?
– Pa naravno: piljarica na uglu – to mu je rođena teta!
– A ja sam čula da je on nezakonito dijete
i da mu otac ulice mete.
– Rođen je u štali, to je stalno;
uopće: podri
jetlo toga dečka je nejasno i kalno.
S nekakvim starcem da mu se klati mati.
Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
– Pa dobro. Ima li on kakve škole?
Je li svršio maturu?
– Ali!
Gospa se po svoj prilici šali!
Kakvu božju maturu?
Neki dan na cesti
poljubio je jednu javnu curu!
S dangubama pije; za njim idu
sami bokci, slijepci i ribari,
a sad je stao i djecu da nam kvari.
Već su i prijave stale da protiv njega
policiji stižu.
Pazite dobro, gospa,
taj će dečko svršiti na križu!