U školi, iskreno, učimo djecu da leksemi aga, beg, knez, barun, pa i grof pripadaju tzv. historizmima jerbo smo uvjereni da je vrijeme agā i grofovā stvar historije iliti povijesti. No stvarnost nas ipak uči da je oko nas itekako puno agā i aginicā, malih begova i bogova, a od neki si dan mala četa ali odabrana posvijestila da ne da grofovi nisu stvar povijesti, nego se njihova titula i njihovo pravo, i to pravo na posjede koji su im oduzeti, polako aktualiziraju.Na trećem planinarskom pohodu Školskog planinarskog društva „Pegaz“, kojem je za cilj bilo prehodati jednim (kutjevačkim) dijelom Krndije, otkrili smo da naša prva planinarska kota počinje u šumama obitelji grofova Turković kojima je nedavno vraćeno 2000 ha njihove konfiscirane (za Yu oduzete) imovine. Za ovu zanimljivu činjenicu saznali smo od našega domaćina, župnog vikara Dejana Ilića koji nas je kratko upoznao sa zanimljivostima župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Kutjevu. Nakon obilaska, kako nam je objašnjeno, najstarijega svetišta u ovomu kraju koje datira iz 13. st., krenuli smo prema vidikovcu obitelji Turković, danas u vlasništvu Kujevačkih podruma, podruma koji još uvijek proizvode najslavnije hrvatsko vino.
PRVA SE PAMTI
Uz to što nam je prva planinarska kota ponudila veličanstven pogled na Zlatnu dolinu s njene sjeveroistočne strane, pogled na mlade zasađene 
vinograde, bogato državno lovište i zanimljivu vilu grofova Turković, ovdje su planinari tražili svoj prvi artefakt koji im je zadao prve slatke brige. Nakon toga po prvi put ostavljen je trag da je planinarsko društvo učenika KG-a „Pegaz“ krenulo s ove točke tako što smo postavili svoju prvu planinarsku naljepnicu koja nam je ovih dana dizajnirana i predana.
Dopodne koje je bilo za poželjeti podarilo nas je suncem, suhom i utabanom stazom, a vjetra nije bilo. Već na prvim koracima posviješteno nam je da smo na tuđem terenu tako što je pokraj nas protrčalo prvo krdo srna koje su u tren oka spretno pobjegle u sigurnost šume. Izvaljeni iz svojih školskih ili kućnih stolica, fotelja ili naslonjača, prvi smo se dio puta oznojili i uspuhali da smo jedva čekali prvu čistinu, šumsku okretaljku, na kojoj smo doručkovali, razmijenili dojmove i ohrabrili se za drugu dionicu puta, onu do Dobre vode, naše druge točke.
DOBRA VODA
Prva nas je dionica poučila da tempo prilagodimo stanju naše (ne)kondicije tako da smo do Dobre vode, kote koja se nalazi na granici (tromeđi) triju županija – Požeško-slavonske, Osječko-baranjske i Virovitičko-podravske, stigli, naravno, na vrijeme i to bez vidljiva umora. Uhvatili smo ritam za planinarenje, sada je trebalo upreći moždane kako bi se riješila zagonetka koja je naše planinare vodila do drugog artefakte koji je dva tjedna čekao svoga pronalazača pod starim, rogatim panjem. U želji da se što prije pronađe ”skriveno blago” upute se brže čitaju, hintovi se preskaču pa se onda i potraga odulji što je svakako zanimljivije oku promatrača – uzbuđenje se moglo osjetiti u zraku. Nakon pronalaska drugoga artefakta, upisali smo se u knjigu osvajača kote Dobra voda, ostavili svoju naljepnicu, koja se pokazala ipak nešto nepraktično većom, i krenuli prema vrhu – Petrovu vrhu (701 m).
PETROV ILI SNJEŽNI VRH
Put do Petrova vrha ipak je najljepši dio planirane dionice – manje je ljudskih tragova, šuma je veličanstvenija, stabla su impozantnija…krdo jelena 
lopatara ostavilo nas je bez daha kao i nerijetke izvale stabala koje su nam dale do znanja da je priroda i prema svojima nemilosrdna i okrutna. U sat i pol vremena ugodna planinarenja u još ugodnijem društvu prošli smo šumu bukve, šumu graba, šumu jele, ali i divljih trešanja. U nekim smo se trenutcima osjećali kao da smo u primorju dok bi nas zapljusnuo miris borovine ili opalio sad nešto snažniji udari vjetra. Kako smo zalazili u dublju šumu, tragovi divljih životinja bili su sve češći i sve veći – ovdje vladaju jeleni i košute, no njih je puno teže uočiti od njihovih sitnijih srodnika. Uspon do samog vrha dosta je kratak, ali najstrmiji, pa tako i najzahtjevniji. Ipak, čast je bila oznojiti se da bi se osvojio naš gdjegdje snijegom zameteni cilj na kojem se nalazio treći artefakt. I dok su se neki samo pomislili odmoriti, drugi su se dali u potragu za replikom Rudinske glave koju su i prošli na južnoj padini Petrova vrha. Povratak na vrh i olakšanje zbog spoznaje da je pohod uspio, potaknuo nas je na prigodno grudanje koje si ove zime nismo mogli priuštiti – i bilo je tako dobro!
DO MEĐE PA DOMA
Da je bilo vremena, jer snage nam je preostalo, mogli smo osvojiti i najviši vrh Krndije – Kapavac ili Kapovac (790), no on će ipak pričekati neku drugu rutu, neki drugi pohod. Kako bi rekao narod – kad je bilo taman, spustili smo se na poznati vidikovac s kojega se vidi Orahovica, manastir sv. Nikole, a za ljepših vremena i susjedna Mađarska. Oni kojima je još ostalo snage i želje da se upoznaju s geološkim činjenicama o lokalitetu na kojem se nalaze, mogli s pronaći i četvrti artefakt koji im može otvoriti put za pohod na Medvednicu. Prije same Medvednice, koja bi trebala biti kruna ovogodišnjeg rada Pegaza, krajem ožujka (29.3.) nadamo se da ćemo biti dijelom velike planinarske obitelji koja će se okupiti u Velikoj na tradicionalnim Papučkim jaglacima. Do tada, sretno vam bilo!
Foto: ŠPD “PEGAZ”
