27. studenog 2019.
U vremenu smo agresivnog individualizma koje nas sa svih strana i svom svojom domišljatošću želi (a nerijetko i uspijeva) odvojiti od onoga drugoga kojega je sam Gospodin Isus nazvao jednim od onih mojih najmanjih. Tko su ti drugi, svi mi više-manje dobro znamo samo nam ta spoznaja prerijetko dolazi u prvi plan koji sigurno zauzima gospodin ego. Moje potrebe, moj raspored, moje zanimacije, moji ideali, moja budućnost…a bez drugoga?
U duhu koji je zacrtan pri samom osnutku Škola je prošle godine bila u mogućnosti u jednom trenutku zaustaviti sve učenike i predstaviti im onoga drugoga, a toliko drugačijega, koji je tada bio već tri godine s nama. Taj drugi zapravo je ona – Ana. Ana koja je posebna od jutra do mraka, od svoga djetinjstva do sada, koja je dio statistike kao jedna od rijetkih. Ana, koja svojim profilom na facebooku poručuje – You know my name. Not my story. Ana boluje od CF. Mi ne.
I baš zato što mi nismo posebni zbog svoje bolesti ili nismo dio statistike mnogo puta ni ne smatramo da je to naša stvar. I baš zato što nas ne zanima – ne znamo, a kada ne znamo – ne djelujemo, ne marimo, nismo bližnji najmanjima od najmanjih. Kupujemo narukvice za pomoć Africi, pomažemo malom školarcu u misijama, volontiramo za stradale u Azijama, Afrikama, Južnim Amerikama…i to je dobro. No zbog tog pogleda u daljinu, često nam promakne onaj pokraj nas. I sam sam takav… Onda prepoznajem onaj grijeh koji često jedini put samo izblebećemo na početku svete mise – mišlju, riječju djelom i propustom.
Lani smo po prvi puta obilježili tjedan cistične fibroze (CF) po kojoj je naša Ana posebna (i preslatka sa svojom maskicom!) za što su bili zaslužni vlč. Kruno, vlč. Marijan i Anina mamu. Oteti iz svoje komocije i samodostatnosti, otkinuti od svoje sebičnosti i neutemeljena pesimizma u tišini smo pogledali kako izgleda Anin dnevni ritam te genijalni film Five feet apart koji tematizira troje mladih i njihove ljubavne probleme, ali i neizvjesnu bitku s CF-om.
Pitate se jesmo li iz dvorane izašli isti?
20. studenog 2020.
Ove godine, CF-ovci to najbolje znaju i neposredno ili posredno osjećaju, posebne su okolnosti za sve nas – i zdrave i one ranjive. Nismo bili u mogućnosti ponovno se skupiti na jednom mjestu kao lani i onako dirljivo obilježiti Tjedan cistične fibroze koji ove godine traje od studenoga. Ove godine, kao i lani, školu je prigodnim materijalima, ukrasima i porukama uredila Anina mama Danijela – Ana nije smjela iz kuće… No njezina prisutnost se ovih dana itekako osjeti u purpurnim mašnicama i poruci koju nam je poslala – dok dišem, ne odustajem! Anina mama ove je godine uputila i riječ zahvale svima onima za koje je smatrala da su olakšali Anino školovanje u našoj Školi – i ravnatelju Bedeničiću i razredniku Đakoviću, svim profesorima i, pogotovo, razrednim kolegama, pa i samom osnivaču, msgr. Škvorčeviću koji je podržao humanitarnu akciju „Nisi sam“ 2013. godine.
Kako se dobar dio naših aktivnosti preselio u bespuća mreže, tako se i kampanja „Dok dišem, ne odustajem“ za djecu i mlade oboljele od cistične fibroze oslonila na mrežne platforme preko kojih nastoji upoznati Hrvatsku s ovom rijetkom i nemilosrdnom bolešću. Svijet se svim silama usredotočio na pronalaženje lijeka protiv koronavirusa, a mi se nadamo da će se i u ovoj ludoj utrci za cjepivom (i profitom) iznaći i lijek koji će i našoj Ani i njenim malim i velikim prijateljima pomoći da ne žive u strahu već slobodnije i dostojanstvenije, da i oni mogu i bezbrižno i lako udahnuti punim plućima.
Jedno je ipak sigurno, zadnjih smo mjeseci – skriveni iza svojih maski – dijelom iskusili taj svijet nesigurnosti i straha koji je nekima od naših bližnjih ipak svakodnevica.
