Bilo je svijeta prije nas, bit će ga, kakva-takva i nakon nas. Bilo je begova i aga, bit će i aga i begova, takav je svijet. Bilo je i više šuma i života u njoj prije nas, nadamo se da će, i zbog nas, i zbog naše djece i djece naše djece, sačuvati se lijepe slavonske šume dovijeka vjekova.
O da ste samo vidjelo koliko nam se obradovala, kako nas je raskriljenim rukama dočekala, svojim plućima udahnula naše krikove, smjehove i pjesmu. Kako nas je samo nosila na svojim rukama i leđima, kako nas je puna povjerenja pustila da joj se zavlačimo u njedra, pod mišice, da joj se ogledamo u oku i zamutimo joj pogled gorskoga oka, da joj se veremo po leđima dok ju srsi prolaze sve dok joj se nismo popeli na vrh glave, Ivačke glave. Šuma-mati skoro do kraja razodjevena pitala se što je ranije ne posjetismo da se ne mora toliko stidjeti, da ne mora koljena naga oku nam skrivati, kao da ju ne volimo onakvu kakva jest – i odjevenu i razodjevenu. Nije se ljutila što joj haljinu izgazismo, što joj se velom poigrasmo, što joj kose raspletosmo, što joj med borama smijalicama blago tražismo i nađosmo. Koji bi i posrnuo, o pot se njenu poskliznuo, a njoj bi se smijeh oteo i neko vrijeme med drvećem skrivao dok ne bi iščeznuo. O taj je bio sretnik, ta s Majkom se sljubio, lice joj zagrlio, poljupcem se ustavši rastao.
Iako nas ljubi, zvjerad je svoju ovaj put dublje u grudima skrila, napuhala obraze jesenje kojih se nismo usudili prehodati…ovaj put.
Mahala nam Mati pozrdav-pozivom s Papuka, da se doskora ondje sretnemo, da se do Zvečeva zagledamo s njenih zapadnih bedara… Dao Bog da se doskora vidimo, Majko-šumo, Oko gorsko, Dlanu divni, Haljino svebojna, Glasu nježni, Grudi sigurne…
U.P.
Ili kako bi to zanatlija od pera izrekao:
“Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, – a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu… Gdje je tlo malo vlažnije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom ponešto vijugavog stabla, komu je na vršiki sjela prozirna krošnja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znatiželjno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih ukočenih vojnika…
Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i čuvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat će ona dakako mrtvom šumom, bolje rekući prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, – taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru.”
Josp Kozarac, Slavonska šuma
Tko se poželi dokraja osladiti lirskom prozom Josipa Kozarca, Slavonca, šumoljupca, to može nastaviti na sljedećoj poveznici:
Foto: Klara Pehal, 1.b i ŠPD “Pegaz”
