Iako možda malo kasnimo s ovom lijepom vijesti (godišnji su 😉 ), za lijepu vijest, nadamo se, nikad nije kasno. Naime, učenica druge generacije naše Škole, Pleterničanka Mirjana Potnar, položila je 5. kolovoza u Zagrebu svoje vječne zavjete u redu Kćeri Božje Ljubavi. Svečano slavlje predvodio je naš požeški biskup msgr. Antun Škvorčević. Ukoliko vam lik i djelo ove naše sestre nije poznat, u nastavku možete pročitati tekst s. Mirjane koji je bio njen doprinos jubilarnom broju Nautesa.
Katoličke škole kao znak novosti i svježine
„Dvije godine u KKG-u pomoglo mi je da spoznam samu sebe“
Ime mi je Mirjana Potnar. Redovnica sam Družbe Kćeri Božje ljubavi te sada djelujem u župi sv. Martina u Dugom Selu gdje vodim zbor djece, zbor mladih, u suradnji s kapelanom susrete mladih te predajem vjeronauk u I. Osnovnoj školi Dugave u Zagrebu. Moju posebnost duboko određuje i činjenica što sam svoje srednjoškolsko obrazovanje započela 2008. godine u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Požegi koja me odgojila, pripremila i potaknula da se otisnem od kopna i krenem putem redovničkog poziva kao pravi mornar kojega lako ne svladavaju nadolazeći valovi života.
KKG pa KBLJ
Pri završetku osnovne škole kao i svaki vršnjak razmišljala sam što dalje upisati, a i što ću s ovim čudnim osjećajem privrženosti prema Bogu i Družbi Kćeri Božje ljubavi. Tadašnja Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti nadošla je 
točno u pravom vremenu moga razmišljanja o daljnjem životnom putu. Bila sam na Danu otvorenih vrata škole. Svidjela mi se atmosfera, prostori (iako su tada bile samo dvije improvizirane učionice u prizemlju sadašnjeg Kolegija Požeške biskupije), aktivnosti, a grčki i latinski jezik bili su mi otkriće. Svi vedri, nasmijani profesori, učenici i osoblje puni hvale o svojoj školi nisu me mogli ne privući i odrediti moju odluku gdje se dalje upisati. Vjerske aktivnosti, katolički identitet koji škola nosi u sebi kao konstitutivni element bile su presudne u odabiru srednje škole. Sjećam se ponosa koji me prožimao prilikom otvorenja Odgojno-obrazovnog centra. Sve je bilo usmjereno prema onome „Duc in altum“ i, sada mi se čini, to je bilo nakon „γνῶθι σεαυτόν“ (Spoznaj samog sebe!) – natpisa na majicama našeg drugog dana otvorenih vrata – geslo i svetopisamski redak koji me poslije odvodi i u samostan. Zaista sam se nakon toga iskustva osjećala spremnom otisnuti od kopna i poći putem koji me tada intenzivno privlačio.
Ono što vrijedi i košta
Iako sam nakon drugog razreda zbog svoje odluke i redovničke formacije zamijenila svoje mjesto stanovanja te prešla u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagreb, dvije godine tadašnjeg KKG-a u Požegi neizbrisivo ostaju u sjećanju, ali ne 
samo u sjećanju, nego u stečenoj disciplini, otvorenosti, širini obzora, ali i u ljepoti radosnog napora koji je od mene učinio osobu spremnu za mnoge izazove koji su slijedili i nadošli sami po sebi u novoj školi i sredini. Uvijek sam bila ponosna i rado sam isticala kako je početak mog srednjoškolskog obrazovanja bio u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Požegi; da je to jedno od najljepših razdoblja moga života. Katolička klasična gimnazija dala mi je toliko predznanje, iz mene izvukla ono najbolje, visoko postavljala ljestvicu mojih mogućnosti tako da sam kontinuirano rasla. „Ono što vrijedi i košta“ mnogo truda i zalaganja. Bila sam ponosna koliko smo napora morali poduzimati, ali svaki se isplatio. Naravno, tim sam se hvalila svojim Zagrepčanima. Moram spomenuti kako je pozivao, ali i budnim okom naš rast i rad u školi pratio naš požeški biskup mons. Antun Škvorčević čijoj očinskoj brizi zahvaljujem na osjećaju još veće pripadnosti Crkvi, ali i osjećaju da Crkva zaista brine za svoju djecu.
Sizife, poguraj nas na fakultet!
U tim prvim danima KG-a sudjelovala sam u tadašnjim aktivnostima škole: dramskoj skupini pod vodstvom prof. 
Marijane Ćorluka te u zboru škole koji je tada vodio maestro Legetin. Kruna svega bilo je planinarenje i kampiranje s profesorima iz biologije, fizike i geografije koji su naš razred proveli preko staroga veličkog grada pa do Jankovca. Zajedništvo i učenika i profesora tih dana bilo je čvrsto i svjedočko u smislu onoga što i sam naziv „katolički“ u sebi podrazumijeva. Nakon odlaska u samostan sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi, ostala sam povezana sa svojim kolegama te me nisu zaboravili. Još čuvam majicu iz četvrtog razreda koju su dali napraviti za mene s natpisom: „Sizife, poguraj nas na fakultet!“ Mom Sizifu trebalo je pet godina nakon srednje da me pogura, ali ništa zato, bila sam ponosna gledati sve vršnjake iz KG-a koji su uspješno završavali svoje studije i sada su ozbiljni, formirani, zaposleni i dobri ljudi. Uz mene su Josip Prpić i Kristijan Perić, s kojima sam tada dijelila isti razred, također odlučili svoj život posvetiti Bogu u služenju Crkvi i bližnjemu.
Škola koja naočigled napreduje
Gledajući kako škola napreduje, koliko je inovativna te umješna kada treba ugraditi ono katoličko u svakodnevno i profano, uvijek bih ostala zatečena prateći napredak i razvoj svega onoga što smo mi prve generacije u skromnosti započinjali. Pa samo krenuvši od rekvizita naših prvih dramskih izvedbi koji su bili više iz kućne radinosti, ali uvijek kreativni; informatičke osposobljenosti u kojoj sada (usudim se reći) školi nema premca pa do niza aktivnosti koje se na nov, svjež, napredan i suvremen način provode u školi i izvan nje, ponosnija sam na činjenicu da sam mogla biti dijelom svega toga u svojim najljepšim mladenačkim godinama.
Katoličke škole – znak novoga vremena
Ono što smatram posebnošću Katoličke gimnazije, ali i svake katoličke škole općenito, upravo se ogleda u međuljudskim 
odnosima koji bi u tim školama trebali biti prisni, ljudski, dostojanstveni, u poštivanju i uzajamnom uvažavanju. Te škole trebale bi biti znak novosti i svježine u svemu što poduzimaju te bez nametanja nalaziti i osmišljavati putove promicanja vrednota dostojnih čovjeka. Njihova kvaliteta sama se nameće bez posebnog reklamiranja u čemu je naša Katolička gimnazija zaista pokazala primjer kako današnje katoličke škole trebaju izgledati. Istina jest da to traži napore i učenika i zaposlenika, ali činjenica je da se svi obogaćuju te se napredak i rast ne zadržava, nego grana i širi, a samim time postaje privlačan i očit svima.
Sada, nakon točno 10 godina od preseljenja iz tadašnjeg KKG-a i dalje pratim, iz toga mnogo učim i ponosna sam na napredak i razvoj koji je KG ostvario te nastavlja ostvarivati i kao ustanova i kao mnoštvo pojedinaca proizašlih iz nje poput mene preko kojih se obogaćuje naše društvo i promiče pravovaljan rast čovjeka u svim njegovim dimenzijama osobnosti.