Ljerka Car Matutinović
TU JE NEKAD BIO GRAD
(Nepokorenom gradu Vukovaru)
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Prelijep, u cvatu
Vitki zvonici izrasli iz ravnice
Pjesma široka i radosna
ko dječje oči obasjane igrom
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Kao aveti niču sada crni zidovi
zgarišta
Izrešetani i poniženi do nadljudske
patnje
Ne zaboravi, sine moj
TU JE NEKAD BIO GRAD
Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima
ispod ruševina
Branitelji u rovovima prkose
Čudesni arkanđeli plamenog mača
Sve suze ovoga grada sav teški vapaj
u vatrene strijele pretvaraju
Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
i bit će zauvijek
20. X. 1991.
Tomislav Domović
PISMO POGINULOG RATNIKA
Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u
pećini nekoj
neotkrivenoj.
Hvala Bogu bol ne osjećam!
Samo drhtavicu strašnu
i do kostiju studen.
Do duše studen.
Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.
Kratko je trajalo,
no svakim svojim člankom bio sam tu i
svakim okom
vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja
od nekoga
tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.
Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći
teškim suzama nakon teškog sna već živite
kako bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Kao korak košute u travanjskoj travi.
Dišite!
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad
ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga meni sličnog,
meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi
samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.
Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.
I bez mene brat ćete krupni plod.
Ali kad vam se sok ustima razlije i kad
majka iznese
toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.
Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili
i pokazavši mu krasno drvo sred djedova
dvorišta recite
To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.
Slavko Mihalić
ZRAKOPLOVI-UBOJICE
Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak.
Provale u podrum gdje se u tmini skrivaju užasnute
glave i raznesu svaku treću, na ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje
ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među
nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko svijetli u opustjelim
Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnca pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori
onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti.
Trga vam sablasnim zrakoplovima odijelo
s tijela. Trga meso s kostiju.
Već sve znamo o njemu.
Sada bi trebalo skinuti krinke onima u
zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne
udovice, ulaze u gostionice, naručuju pića.
U čašama krv.