Stariji i iskusniji od nas znaju reći da je svagdje lijepo, ali da je doma najljepše, pri tome misleći na rodni kraj, na obitelj i prijatelje, prve i trajne uspomene. No, naš kraj, naš nedovoljno populariziran, nedovoljno propagiran (nama samima, a kamo li drugima) kraj u i oko doline zlatne nudi nebo na zemlji, odraz Božje ljubavi, njegove božanske stvaralačke kreacije. Zapravo, na koju god stranu krenuli – polako i svjesno, smireno i ne žureći, možete si dopustiti da vas zapljusne oluja boja i mirisa, topline i svježine, prostora i oblika…
Živimo u vremenu kad nam je ono patvoreno draže od onoga nepatvorenoga, pa čeznemo za raznim aparatima beskrajnih rezolucija te se samoosuđujemo na perspektivu kroz objektiv ma kakve on bio rezolucije…
Vjerujem da nam je dužnost kao roditeljima i odgojiteljima djecu neprestano izlagati onom nepatvorenom, približavati ih onom na Božju sliku stvorenom, vratiti ih neposrednosti prirodnih ljepota – boja, zvukova i mirisa…
Jedan od jednostavnijih načina jest ponuditi im boravak u prirodi za koju se tako rijetko sami zainteresiraju. Ako će to uključiti i njihove prijatelje ili vršnjake, još bolje. Ukoliko vam i vrijeme bude naklonjeno – pun pogodak.
Jednodnevni izlet učenika drugih razreda Katoličke gimnazije u Park prirode Papuk i izletište Jankovac s njegovim smaragdnim jezerima, pod vodstvom razrednika prof. Škode i prof. Raguža te u pratnji prof. Đakovića i prof. Paulića, upravo je bio na tragu ove ideje, ovoga plana koji je bio pun pogodak za generaciju kojoj je neposrednost tih ljepota neko vrijeme bila uskraćena.
