2021. godina, Godina čitanja i Godina Marka Marulića, objedinila je dvije velike obljetnice – 700. godišnjicu smrti Dantea Alighierija i 500. godišnjicu tiskanja Marulićeve Judite. I jedan i drugi za sobom su ostavili tragove kojima će se književnici nakon njih vraćati, oci su dvaju velikih jezika, a ono najznačajnije – i jedan i drugi u sebi su nosili iskru koja je bila potrebna da bi književnost na narodnim jezicima nakon toliko godina moralno-didaktičke literature srednjega vijeka ugledala svjetlo dana. Premda nam se zbog vremenske razlike ta dvojica velikana lako mogu učiniti udaljenima, njihov značaj nije minuo s vremenom, a njihovi tekstovi, koje bismo isto tako lako mogli zamijeniti za stare, dosadne, nejasne i daleke tekstove, ipak progovaraju o svevremenskim temama i problemima lako prepoznatljivim i u modernom društvu, poput percepcije žene i njene uloge u društvu ili pitanja ljudskih mana i poroka.
Punih je sedam stoljeća proteklo otkako je u Ravenni preminuo Dante Alighieri, prognan, osuđen i otuđen od svoga rodnoga grada Firence. Unatoč tomu što je začeo talijansku književnost i talijanski jezik, Dante za života nije okusio hvale za spomenuta djela, no on je, lukavo ovjekovječen u svojim djelima, i stoljećima nakon svoje smrti nastavio utjecati na druge umjetnike. Tako Danteov utjecaj nije zaobišao ni Splićanina Marka Marulića, velikog erudita hrvatske renesanse i književnog klasika važnog kako za hrvatski, tako i za europski humanizam. Marulić je Juditom vješto kreirao obrise hrvatskog nacionalnog identiteta, izgradio je čvrst temelj hrvatske književnosti te je stvorio prvo veliko djelo na narodnom jeziku, time zasluživši titulu oca hrvatske književnosti. Marulić je za nas ono što je Talijanima Dante, a Danteova Božanstvena komedija, nama je Judita.
Judita i Božanstvena komedija kulturni su spomenici esencijalni za identitet dviju nacija, a mi kao pripadnici istih ne smijemo dopustiti da ih moderno društvo dovede do ruba zaborava. Danas se ta djela mogu zateći tek na kakvom popisu lektira, a njihovi su autori naizgled nezanimljiva imena iz udžbenika s kojima se učenici nevoljko hvataju u koštac. Zahvaljujući netrivijalnoj prirodi njihovih djela, ona nisu namijenjena za neko posebno literarno uživanje, no i dalje su dijelom kulturne baštine i ne bi trebala pasti u zaborav. Pridavanje važnosti tim velikim dvjema obljetnicama samo je poklik onih koji su svjesni važnosti tih epova i njihovih tvoraca za sve nas danas.