Zemlja nomada (Nomadland, 2021.)
„Ne, nisam beskućnik. Samo sam bez kuće.“ Fern, oskarovka ’21.
Zamislite da ste izgubili sve što vam je dosad činilo život. Sve za što ste znali i na što ste računali, neke vama posebne ljude, drage predmete, posao, pa čak i prostor u kojem ste boravili sad je nestao. Iako emocionalno slomljeni, morate smoći snage i nastaviti živjeti (i to posve drugačijim načinom života), raditi, boriti se i pronalaziti ljepotu u životu ispočetka. Upravo je to tema filma „Zemlja nomada“, američke drame mlade kinesko-američke redateljice Chloe Zhao temeljene na istoimenoj knjizi Jessice Bruder iz 2017. godine koja je istraživala subkulturu Amerikanaca starije životne dobi koji su, izgubivši sve u recesiji 2008., napustili dotadašnji način života i počeli živjeti nomadski, putujući zemljom u svojim kamperima u potrazi za sezonskim poslovima. Film je nagrađen s tri Oscara: za najbolji film, režiju i glavnu žensku ulogu – Frances McDormand.
I suze i smijeh
Radnja filma prati Fern, ženu srednjih godina koja je u kratkom periodu i bez svoje krivice izgubila sve što joj je značilo u životu: supruga, 
posao i kuću, pa čak i gradić u kojem je živjela, a koji je napušten. Prisiljena otići iz mjesta koje je zvala domom, odsjeda u svojoj kombi-kućici, putuje i traži privremene poslove koji će joj pomoći skrpati kraj s krajem. Na svome putu nailazi na ljude poput sebe, svojevrsne moderne nomade, s kojima se zbližava i razmjenjuje životne priče i nesretne sudbine, posebno one koje su ih navele na drugačiji način života. „Pomozi mi da se smijem suzama“ scene, odnosno scene u kojima se ti ljudi međusobno povezuju, pokazuju razumijevanje, solidarnost i suosjećanje te si daju potporu i ulijevaju nadu posebno su mi zaokupile pažnju jer ljudi u njoj djeluju iskreno i ranjivo, teško im je pričati o svojim tragedijama, ali u isto vrijeme osjećaju ogromno olakšanje radeći upravo to.
Ovaj film u prvi plan ne stavlja samu radnju, tako da završetak filma posebno ne zaokružuje priču, niti se osjećamo kao da je priča završena. Tako i jest jer priča i nije završena, Fern, a i ostali nomadi i dalje žive neizvjesno ali i slobodno, bore se ali i preživljavaju, odlazeći od mjesta do mjesta i živeći iz dana u dan – ne znajući što donosi sutra, jer više ne znaju, a i ne mogu drugačije. Film teče sporo stavljajući u prvi plan emocije koje se prenose s likova i njihovih sudbina na gledatelje. Nevažno kakvim načinom života živite i koliko mislite da ste različiti te da vam je životni stil prikazan u filmu stran i nepoznat, do kraja filma sigurno ćete suosjećati s likovima, što vam neće nužno probuditi i stvarati neke lijepe ili željene (poželjne!?) emocije, tako da ne bih preporučila ovaj film ako ga gledate samo s ciljem da se opustite, nasmijete ili zabavite. Ovom filmu to nije svrha. Film je iskren i realističan, a ta istina je teška, ali i lijep i beskrajno poetičan.
Film s jednim glumcem
S obzirom da u filmu Zemlja nomada gotovo jedino Frances McDormand glumi, a da zapravo sami sebe tumače isti nomadi koje je i Bruder susrela prilikom svojih istraživanja za knjigu, moglo bi se reći da je svrha upoznati neke druge načine života i subkulture, koje odudaraju od 
uobičajenih, s ciljem povezivanja s njima i razumijevanja različitosti te odbacivanja mogućih površnih pogleda ili stereotipa o ljudima koji žive takvim stilom života. Dok sam gledala film, osjećala sam samoću, bol, hladnoću, nelagodu, nesigurnost, ali u određenim dijelovima i toplinu ljudske riječi i kontakta te odlučnost i hrabrost kojom svaki od prikazanih likova kroči u novi dan. Prikazi pojedinačnih životnih sudbina dodatno dočaravaju emociju i realističan doživljaj filma (mršavi, sijedi, bolesni, krezubi…), a s obzirom na to da sami likovi jesu nomadi u pravom životu, jasno nam je kako je prikazati njih redateljici bio lakši dio posla koji ipak nosi veliku ulogu u cjelokupnom doživljaju. Predivni vizualni prikazi zalaska sunca, bistrog jezera, prirode, pustinje, mraka, posebne scene koje iskazuju emocije: ljudi okupljeni oko vatre, zagrljaji, držanje djeteta, raširene ruke na obali dok puše vjetar i udaraju valovi, recitiranje poezije, paljenje krijesnica i sl. u velikoj su mjeri odredili kakve ćemo emocije doživjeti tijekom gledanja filma. Osim vizualnog, gotovo jednako važan i jednako uspješan bio je glazbeni odabir – emotivna kompozicija autora Ludovica Einaudia (Intouchables, Doktor Živago, The Father…), u kojoj do gledatelja dopiru nenametljivo polagana melodija te nježni, empatični, čisti i dinamični tonovi glasovira.
Angažirana umjetnost
Ukoliko odlučite pogledati ovaj film morate znati što od njega očekivati kako biste mogli cijeniti i prepoznati njegovu vrijednost i pratiti ga na pravi način. Ljudima koji vole promišljati o životu, ne boje se razmišljati o smrti, o tome ulaze li ljudi u naš život da nas nečemu nauče, nešto nam pokažu, usmjere nas i pokrenu, moramo li se i zašto prije ili kasnije s njima pozdraviti i hoćemo li ih susresti ponovno, ovaj film mogao bi se svidjeti. Ako ste od onih koji ne voli previše promišljati o tim stvarima ili vas to previše zaokuplja ili vam pak dosađuje, film vas se vjerojatno neće dojmiti. Nakon gledanja ovog filma mogli biste se pitati koliko smo mi daleko (ili blizu) od življenja nomadskim načinom života, ili koliko brzo i bez vlastite kontrole i izbora to možemo postati… Autorica nam ovom melo- (Einaudi) -dramom (McDormand) poručuje da nam je svima darovan život u kojem ćemo se zasigurno trebati boriti, živjeti i pokušavati uživati koliko god nam životne (ne)prilike to nekada učinile teškim. Ono što nam sigurno preostaje jest iskoristiti svaki trenutak, voljeti do kraja te naći ljepotu u slobodi i malim stvarima.