Neki će reći da je svaki dan dan za izać’ van. Pravi će pustolov, ne nužno planinar, reći da ne postoji loše vrijeme, postoji samo neprikladna odjeća. Ako ste sami, onda ste si najčešće i jedini poticaj i jedina prepreka, no ako je potrebno okupiti četu malu, potrebno je da se ipak nekoliko varijabli poklopi – da nije svetac, maturalna zabava, prvi dan praznika, kolektivna izolacija ili po prognostičkom pitanju – led, grom i pakao…
Davno smo se ostavili iluzije da izlet u prirodu oduševljava sve mlade, kao i pitanja imaju li kakvih opcija vikendom. Svijet se sad već davno pobrinuo i dalje se svesrdno brine ne bi li mladi ostali u sigurnosti svojih domova i svojih soba, svojih automobila i svojih klubova. Kao nikad prije oni su društvena bića – bića društvenih mreža, isprepremreženi od hipotalamusa do Ahilove tetive, od šarenice do jagodice, ispopovezani krvlju i kičmom, srcem i dušom… Takvi ispremreženi, takvi prepodruštvevljeni možda su prije bića onostranosti nego ovostvarnosti, više virtualnoga nego stvarnoga. Tko je tomu kriv? Je li to uopće krivica? Jesmo li zavidni? Ne vidimo li nešto što bismo trebali vidjeti? Tomu će se pitanju domudrivati i koljena nakon nas.
Što nam je preostalo osim ponuditi mladima ono što tradicionalno smatramo dobrim pa neka okuse slatki miris znoja tradicije. Kako ih izliječiti od njihovih digitalnih boljetica ili kolektivnih stresora? Upoznati ih s najboljom terapijom na svijetu – njihovom lijevom i desnom nogom. Mi smo ponudili, njih šestero je prihvatilo – mala četa, ali hrabra i dobro raspoložena – Laura, Lea, Ivan, Željko, Jure i Ivan. Udobnost kreveta nakon naporna tjedna zamijenili su pravim zimskim planinarenjem – okupani zubatim suncem prošli su stazama svojih prošlogodišnjih starijih kolega od kutjevačke Vile preko tromeđe Dobre vode do Petrova vrha. Ne možemo reći da smo prošli netaknutom prirodom – Čovjek je, uvjerili smo se, duboko u šumi, daleko od očiju itekako bio vrijedan – brojne krčevine, kamenolomi (majdani), porušena stabla, ostavljene iskasapljene grane tomu svjedoče. Iako smo vidjeli tek jedno malo stado srna dobro stopljeno s okolinom u kojoj živi i kojom se kreće, tragovi života u šumi pratili su nas cijelo vrijeme.
Čovjek, nažalost, mnogočemu oduzima smisao, no jučer je šestero mahom mladih KG-ovaca Pegazu podiglo krila, dalo mu smisao. Staze nas čekaju, brda i planine pozivaju. Budući da jučerašnji izazov mladima – k’o srnama! – nije predstavljao problem, možda je vrijeme podići ljestvicu nekom ozbiljnijom hrvatskom planinom, a ni njih, nasreću, u nas ne manjka.
Za one kojima je možda noga zadrhtala nakon čitanja ovoga teksta ili gledanja fotografija (by Željko) donosimo još nekoliko genijalnih misli o planinarenju.
“Trebaju vam planine, duga stubišta ne čine dobre planinare.”
“I odem u šumu da izgubim razum i pronađem dušu.”
“Idem u prirodu da bih se umirio i izliječio i kako bih svoja osjetila dovela u red.”
“Prošetao sam šumom i izašao viši od drveća.”
„Povratak kući najteži je dio planinarenja na velike daljine – izrasli ste izvan slagalice i vaš dio više ne odgovara. ”
“Živimo u brzom društvu. Hodanje nas usporava.”
“Nemoguće je istovremeno hodati šumom i biti loše volje.”
“Ne zaboravite isključiti sve jednom tjedno, uključujući mozak, i prošetati negdje tiho.”
Fotografije: Željko Gomerčić
