Intervju s doc. dr. sc. Dariom Hrupecom

Za nama je Tjedan svemira koji ove godine slavi svoju prvu desetgodišnjicu. Kao i do sada, naša škola tih bi dana ugostila predavača koji bi novim i zanimljivim činjenicama rasvijetlio ionako brojne nepoznanice o beskrajnom svemiru. Ove je godine taj zadatak prihvatio doc. dr. sc. Dario Hrupec s osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera govoreći na temu Sedam zapanjujućih činjenica o svemiru o kojoj možete više saznati na priloženoj poveznici jer je predavanje u cijelosti objavljeno na jednom hrvatskom portalu. Budući da bi bila neopisiva šteta ne iskoristiti ovakvu priliku, zamolili smo profesora Hrupeca da nam odgovori na prekonekoliko naših pitanja što je on doista radosno prihvatio, a na čemu mu od srca zahvaljujemo.

Pitanja su u suradnji s voditeljem novinarske družine sastavile Lucija Morvaj, Lana Grgić i Andrea Budimlić

 

Deset je godina otkako se obilježava Tjedan svemira. Koji je povod obilježavanju tjedna svemira?

Svjetski tjedan svemira proglasila je Opća skupština Ujedinjenih naroda kao tjedan u kojem se u cijelom svijetu održavaju razne aktivnosti (predavanja, tribine, radionice, izložbe) kojima se pažnja javnosti skreće na znanost i tehnologiju, osobito onu vezanu uz svemir, te ono čime znanost i tehnologija doprinose boljitku čovječanstva. Taj tjedan počinje 4. listopada, na dan kad je 1957. godine lansiran prvi umjetni satelit Sputnik 1 i završava 10. listopada, na dan kad je 1967. godine potpisan temeljni međunarodni akt svemirskoga prava skraćeno nazvan Ugovor o svemiru.

 

Zar nemamo dosta problema sa Zemljom i na Zemlji?

Da bismo našli rješenja za mnoge probleme koji nas neposredno okružuju obično te probleme trebamo razmotriti iz šire perspektive. Općenito je temeljna znanost pogonski motor za primijenjenu znanost i tehnologiju. Ako ugasite motor, primijenjena znanost i tehnologija još će jedno vrijeme ići po inerciji, a onda će stati. Drugim riječima, ako želite korist od znanosti, ako želite praktične stvari koje će koristiti čovječanstvu onda morate imati i pogonski motor za to – temeljnu znanost, primjerice istraživanja elementarnih čestica ili istraživanja kozmičkih objekata.

 

Jedno tipično ljudsko-zemaljsko pitanje – imamo li mi ikakve koristi od svemira?

Pa mi smo dio svemira. Svemir nam je, u širem smislu, dom. Energija koja neprekidno dolazi sa Sunca omogućuje život na Zemlji. Elementi od kojih smo građeni nastali su procesima u svemiru. Ukratko, bez svemira ne bi bilo ni nas. No, pitanje na koje ste ciljali je vjerojatno:  imamo li mi ikakve koristi od istraživanja svemira. Imamo, temeljna istraživanja pokreću primijenjena istraživanja i razvoj novih tehnologija. Korist nije neposredna, nije trenutačna, ponekad nije ni predvidiva, ali uvijek postoji.

 

Trebamo li se bojati svemira?

Slično kako pomorci kažu za more, treba imati poštovanja prema prirodnim “silama”, prema okruženju kojem nismo prilagođeni. Zemljina je površina, čak i ne cijela nego neki njezini dijelovi, sićušno okruženje kojem je čovjek prilagođen. Čim se maknete izvan atmosfere ulazite u područje iznimno niske temperature, snažnog zračenja, nepostojanja kisika za disanje. Na nekim kozmičkim objektima imate pak iznimno visoku temperaturu, ogromni tlak, snažno gravitacijsko polje, u svakom slučaju, iznimno nepogodne uvjete za čovjeka. Ali, čak i na Zemlji, objekti iz svemira mogu nas ugroziti. Primjerice, s vremena na vrijeme na Zemlju može pasti veliki asteroid ili komet. Mala tijela padaju svakodnevno, ali pad većeg tijela mogao bi nam jako štetiti, ne samo ljudima nego općenito životu na Zemlji. Ne bih rekao da se moramo baš bojati, ali trebamo i svemir, poput mora, poštivati. I naravno, što svemir bolje poznajemo to se lakše možemo nositi s opasnostima koje nas mogu snaći.

 

Kažete da se svjetlost giba jednakom brzinom kroz vakuum koja iznosi približno 300 000 km/s. No, je li vam poznato postoji li ograničenje brzine svemirom za svemirske letjelice – rakete, satelite itd? Hoće li se možda jednom uspostaviti?

Da, postoji ograničenje. Možda to nisam dovoljno naglasio. Ograničenje brzine, tema s kojom sam započeo predavanje, ne odnosi se samo na svjetlost nego na sva materijalna tijela, dakle jednako na elektron kao i na svemirsku letjelicu.

 

Vi ste to izjavili/napisali, a mi to cijelo vrijeme osjećamo – teorije o svemiru teško je shvatiti, a i kad ih se shvati, često ih je teško prihvatiti. Može li se poludjeti promišljajući o svemiru? Baš kao i o Bogu. Kao da su nedokučivi… Predaleki…

Ne bih baš rekao da bi promišljanje o svemiru, ili promišljanje o Bogu, bio razlog od kojeg bi netko poludio. Od čega čovjek poludi, i što to uopće znači, prije bi nam mogla objasniti psihologija u kombinaciji s neuroznanostima. Teške teme zahtijevaju puno uloženog vremena. Ali kad čovjek jednom počne razumijevati stvari onda to donosi zadovoljstvo i želju za novim spoznajama. U konačnici nemate ludilo nego radost!

 

Kako to da je čovjek tako uznosit, a tako je sićušan i nemoćan u svemirskoj perspektivi?

Uznosit je baš onda kad te svemirske perspektive nije svjestan, kad je zatvoren u svoje uske okvire. Spoznavanje svemira zato može biti dobar put da se čovjek pokuša osloboditi svojih okova: predrasuda, oholosti, netolerancije i raznih ideologija i ideopoklostava.

 

Je li fer (pošteno) misliti da smo u svemiru sami?

Fer (ili pošteno) je ljudska kategorija. Život općenito, ni priroda, ni svemir ne moraju nužno biti fer. Ja ne tvrdim da jesmo sami. Rekao sam samo da “druge” zasad nismo našli. To ne znači da ih nema. Ali zasad nemamo potvrde o životu izvan Zemlje. Neke ljude već i ta činjenica zabrinjava. No, možda smo samo nestrpljivi.

 

Što vi kažete – jesu li ljudi koji istražuju svemir ljudi vjere i nade?

Kao i u svim strukama, neki jesu neki nisu. Možda među astronomima ili među pjesnicima ima više ljudi vjere i nade nego, primjerice, među političarima. Moguće. Ne znam je li netko radio takva istraživanja. U svakom slučaju, u svakoj struci ćete naći časne iznimke. I nečasne.

 

Sviđa nam se onaj stih grupe TBF koji kaže:

Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko iznad poimanja dobra i zla
Visoko gore, ka suncu, u nebesa
(di se gužvaju poruke sms-a).

Volim i ja TBF. Ovi bi se stihovi mogli tumačiti onako kao što sam ranije napisao: da nam svemir daje višu perspektivu iz koje razne “važne stvari” iz svakodnevnog života postaju smiješne i glupe.

 

Nalaze li fizičari/astrofizičari nekakav mir/utjehu/bijeg u prostranstvu svemira?

Mnogi znanstvenici i umjetnici to nalaze u samom činu stvaranja, u realizaciji svoje kreativnosti. Einstein je dobar primjer. On je doslovno bio rekao da ga uranjanje u rad (a tad se bavio općom relativnošću koja je temeljna matematička teorija za opis svemira)  mir/utjehu/bijeg od problema svakodnevnog života (a problema je tad imao puno: i bračnih i financijskih i drugih).

 

Je li gužva u bližem svemiru oko Zemlje? Ima li svemirskog otpada (ugašeni sateliti…) kako možemo vidjeti u nekim filmovima?

Da, u orbiti se gomila sve više otpada i on postaje sve opasniji za aktivne satelite i svemirske letjelice. Mislim da se još uvijek ništa ne poduzima po tom pitanju, ali uskoro će trebati.

 

Vi ste završili doista zahtjevan fakultet, zanima Vas nešto skroz zanimljivo, ali često nedokučivo i teško shvatljivo. Kada Vas je to počelo zanimati?

Najviše upravo u ovo vaše vrijeme, u srednjoj školi. No, to nije pravilo. Neki interese razviju ranije, neki kasnije. Neki, nažalost, nikada.

 

Smatrate li da je vrijedno studiranja takvih fakulteta da bi završili u školama i predavali fiziku i na taj se način borili sa znanstvenom nepismenošću?

Svako je studiranje/učenje vrijedno truda jer to radite prvenstveno za sebe, za svoje vlastito obrazovanje. Čak i da se tom svojoj strukom ne bavite, učenje nije bilo uzalud. Učeći fiziku u sebe ćete ulagati puno. A hoćete li na kraju predavati u školi, na fakultetu ili raditi nešto sasvim drugo, to je zasad manje važno. Čovjek s vremenom svoje interese razvija, formira, otvaraju se nove perspektive i nove mogućnosti. Za deset ili dvadeset godina postojat će poslovi o kojima danas ni ne sanjamo. Ako ste bili usko specijalizirani u svojem školovanju, teško da ćete se tome lako prilagoditi. Ako imate širu bazu, a fizika to sigurno daje, onda imate bolje šanse snaći se. Ukratko: da, isplati se.

 

Gdje u Hrvatskoj može raditi vrstan fizičar/astrofizičar poput Vas?

Sveučilišta i znanstveni instituti mjesta su gdje možete raditi znanstvena istraživanja u temeljnim znanostima na svjetskoj razini. Postoje i tvrtke, javne i privatne, u kojima fizičari rade primijenjena istraživanja. No, mnogi fizičari rade i u tvrtkama koje se bave informacijskim tehnologijama pa i u bankama. Naravno, na takvim mjestima ne istražuju nove zakonitosti u prirodi nego primjenjuju metode koje fizičari inače koriste u nekim drugim kontekstima.

 

Možete li našim čitateljima ukratko objasniti kakav je to nocebo efekt?

Nisam za to stručan, ali mogu možda pomoći da se stvar demistificira. Nocebo je po učincima obrnut od placeba, ali fizički mehanizam odnosa um-tijelo vjerojatno je isti. Kod placeba ste uvjereni da će vam lijek ili postupak pomoći pa to doprinosi pozitivnim učincima. Kod noceba ste uvjereni da vam lijek ili postupak neće pomoći pa to doprinosi negativnim učincima. Kako sve um djeluje na tijelo, i obrnuto, nije do kraja poznato. Znamo da ti učinci postoje, da ponekad djeluju snažno, ponekad slabo, ponekad ne djeluju. Znamo mnoge detalje te zanimljive priče, ali puno toga još ne znamo. No, neuroznanosti jako napreduju zadnjih godina. Jedna od knjiga na tu temu koju upravo čitam i koju vam mogu preporučiti je: V. S. Ramachandran, PRIČLJIVI MOZAK – Potraga neuroznanstvenika za onim što nas čini ljudima, Tim press, Zagreb, 2013.

 

Pročitali smo da ste potpisali peticiju protiv HTV-ove emisije Na rubu znanosti. Možete li nama laicima objasniti što s njom nije u redu?

„Emisija Krešimira Mišaka, koja je na svojim počecima možda i bila na rubu, davno je prekoračila rub znanosti i nepovratno se otisnula u svijet nadnaravnog. Postala je dobra zabava koja uveseljava široku javnost, prirodno sklonu raznim oblicima vjere u nadnaravno.“

Peticija nije tražila ukidanje emisije nego tretiranje te emisije kao zabavnog programa pa shodno tome i premiještanje u domenu zabavnog programa što bi otvorilo slobodni prostor za kvalitetni znanstveni program. Problem je vrlo jednostavan: emisija Na rubu znanosti pod znanost prodaje ono što nije. Tvrdi da je znanost za ono što nije znanost. A takav postupak se zove obmana ili laž. Široka javnost ionako nema jasnu sliku znanosti pa ovakve obmane još više zamućuju vodu. Ako vas emisija na Na rubu znanosti zabavlja, gledajte ju. Nije to problem. Problem je ako vas Krešimir Mišak uvjeri da su ljudi-gušteri, leteći tanjuri, telepatija i slične stvari znanstvene teme. Nisu. Usput, HTV nije Na rubu znanosti stavio u zabavni program, ali je znanstvenicima dao prostora za znanstvene emisije. Iako se to nigdje tako izravno ne govori, emisija Treći element jedna je od posljedica peticije. Osobno sam na radiju i televiziji gostovao gotovo sto puta (http://lapp.irb.hr/~dhrupec/radioTV/) pa se ne mogu požaliti da znanstvenici nisu dobili priliku govoriti. Svejedno, Na rubu znanosti nije znanstvena emisija. Problem je što se predstavlja kao znanstvena emisija. Eto.

 

Među nama mladima dosta je popularna emisija Teorija velikog praska u kojoj se također javljaju slična pitanja – ”znanstvena”. Koliko je u njoj znanstvenoga, ako ste uopće upoznati s tom sreijom?

Teorija velikog praska je vrlo zabavna serija iz koje možete svašta naučiti i pritom se još zabaviti. Naravno, likovi poput Sheldona Coopera su jako klišeizirani, no takva je cijela filmska industrija zabave. Nije loša serija, meni se osobno sviđa. Ali, to naravno nije znanstveni program. U znanstveni program pripadao bi Kozmos koju vodi Neil de Grasse Tyson (ili izvorni Kozmos kojega je davno, prije nego ste vi rođeni, vodio Carl Sagan).

 

Žive li bolje od vas ovi, kako ih nazivate, šarlatani i prodavači magle koji žive na račun naivnih ljudi kojih je, kako opet tvrdite, sve više u ovom vremenu ekonomske krize?

„Na svim našim televizijama, u novinama i na internetu, pseudoznanstvenici nude našoj intuiciji uvjerljiva, ali znanstveno nedokazana i nedokaziva rješenja. Plaše nas trovanjima iz aviona, GMO hranom i zračenjem mobitela, a propagiraju liječenje homeopatijom i bioenergijom, metodama koje nisu zadovoljile nijedno ozbiljno znanstveno testiranje.“

Ne znam žive li bolje. No kako god živjeli, nije dobro ako živite od toga da varate ljude.

 

Smatrate da su škole te koje trebaju razvijati skeptičnost i kritičnost. Mislite da škole uopće imaju šanse naspram svih medija koje i sami navodite – TV-a, novina i Interneta – koji šire pseudoznanstvena nedokazana i nedokaziva rješenja?

Nisam zapravo siguran ni da škole to mogu. S druge strane, nisu ni mediji ti koji donose samo loše stvari. U medijima možete naći gomilu gluposti, ali i obilje izvrsnih edukativnih sadržaja. Odluka je na onome koji bira. Problem je naravno, da čovjek bez iskustva ne zna što odabrati. Steći dobro obrazovanje (a školovanje i obrazovanje nisu ista stvar, načelno možete biti školovani i neobrazovani, kao i obrnuto) nije nimalo jednostavno.

 

Što na koncu možete poručiti našim učenicima?

Čitajte što više. Pročitajte sve lektire s preporučenog popisa, a naročito one s nepreporučenog popisa. Čitajte književnost, filozofiju, beletristiku, publicistiku, znanstveno-popularizacijske knjige. Zgodan izbor za dobar početak samoobrazovanja je knjiga Willa Duranta Najveći umovi i ideje svih vremena. Razmišljajte o pročitanom i raspravljajte o tome jedni s drugima.