Nakon nekoliko tjedana pomnog planiranja itinerara i visinsko-nizinskih priprema, jedan se dio muškog dijela prosvjetnog tima naše škole, ojačan eminentnom ličnošću klasičara iz novogradiške gimnazije, gosp. Danijela Bedeničića, uputio na trodnevno asketsko-alpinističko putovanje u srednju Bosnu. Ravnatelj Ivica Bedeničić, organizator i voditelj puta prof. Frano Barišić te skromni i nezahtjevni konzumenti ove duhovno-duševne i fizičke obnove, prof. Đaković i prof. Paulić, dobrovoljno su se odrekli komocije svojih domova i rodne Slavonije kako bi stekli iskustvo jednog svijeta o kojem se još krajem 19. st. malo znalo.
Prva iskustva zemlje južno od Save nakon prelaska same granice i nisu posebno upečatljiva, osim da se 40 km autoceste vozite za 10 kuna. No, vrlo brzo tu rijetkost u Bosni ponosnoj zamjenjuje nepregledna vijugava cesta s kojom smo se na svom vozočašću suživjeli. Vozeći se i meditirajući prolazili smo kraj nepreglednih šuma i pašnjaka, rijeka i rječica, tih vrlo često netaknutih prirodnih bogatstava za koja se, i nije za začuditi se, otimaju ne samo sile već i velesile. Put nas je vodio uz tipičan eremitski kraj – kanjon rijeke Ugar koji se smatra najdubljim (500 m) u ovom dijelu Europe te smo, budući da je bio petak, isposnički skromno blagovali pastrvu iz prečiste rijeke Ugar i pokoju krišku domaćega kravljega sira. Kako se polako spuštala noć nad dolinom rijeke Ugar, a podno planina Vlašić i Ranča, mi smo se dugo uspinjali prema konačištu „Pougarska vila“ u jednom od napuštenih hrvatskih zaselaka na 1400 m nadmorske visine na planini Ranča. Zahvalivši Gospodinu pod otvorenim nebom, polako smo uranjali u spokoj Vlašića i Ranče, mirjade i mirajde zvijezda i ples krijesnica na pjesmu cvrčaka.
U svijetu u kojem vrijeme postaje relativno probudili smo se okrjepljeni svježinom i vedrinom koju je i sam sveti Franjo blagoslivljao. I on se svojedobno povlačio u osamu Asiških klisura i dijelio mir sa živim svijetom planinskih livada i gustih šuma. Nakon kratke okrjepe spustili smo se u kanjon rijeke Ugar gdje smo se osvježili u njenim brzacima u kojima je možda i pastrvama bilo hladno, a kamoli ne nama. No, spremni smo bili i na tu žrtvu koja nam je doslovno ledila krv u žilama. Je li nas kroz to vrijeme između drveća promatrao medo kojem smo se pričinjali kao lososi, ne znamo, no živog svijeta, osim ribljeg, nije bilo ni blizu.
Drugi smo dio dana, koji je i zahtijevao veću predanost, proveli na nekih 1700 m u mjestu Babanovac, zimovalištu poznatom po Zimskim olimpijskim igrama koje su se 1984. održale u Jugoslaviji, točnije BiH. Od ZOI-a tek tužne uspomene, zapuštene rampe za skijaške skokove koji su se upravo na ovome mjestu održavali. Prilagodivši se nešto većoj visini, zaputili smo se do Hrvatskog planinarskog doma „Paklarske stijene“ odakle smo se zaputili na naš Sion – na jedan od vrhova Vlašića. Nesvjesni svojih mogućnosti i snaga morali smo nadvladati sumnje i tjeskobe koje su nas iskušavale tijekom ovoga uspona, no kao i svaki puta, Bog nagrađuje one koji su ustrajni i predani njegovu cilju. Uspevši se na Vlašku gromilu, jedan od vlašićkih vrhova od 1900 m, pomolili smo se Onomu koji daje snagu te razvili zastavu škole prema horizontu na kojem su se nalazila hrvatska sela u Federaciji. Iako nije bilo vremena za kontemplaciju jer se i prebrzo spuštala noć, a i prijetilo je nevrijeme, da su se i pastiri počeli spuštati sa svojim stadima, uspjeli smo kojom fotografijom ovjekovječiti ove trenutke. Pri povratku u duhu ekumenizma nismo smjeli odbiti Sarajevsko kod Zije koji je čuvar i domaćin u planinarskom domu „Jusuf Pečenković“, a on je u svojoj poniznosti prihvatio naše suhomesnate proizvode od svinjetine, jer ionako ga gore na Vlašiću osim dobroga Alaha nitko neće ni vidjeti.
Silazeći već nije bilo straha od poskoka, spuštala se večer, puhao je istočnjak, a i pratio nas Zijin cuka do samoga mjesta našega uspona. Kako su planovi ljudski uvijek nakon planova Božjih, tako nam on tu večer nije dao s Vlašića već smo silazak proslavili s dvadesetak bosanskih Hrvata koji su ispred Planinarskog doma „Paklarske stijene“ slavili svoj povratak u domovinu – većina su iseljenici u europskim zemljama. Okruženi drugim dvama entitetima zbog kojih su se i morali iseliti s rodne grude, koja, usput rečeno, i nije toliko rodna koliko je rođena, bili su izvan sebe kad su im se poput proroka koji silaze sa svete planine ukazali Hrvati, i to kakvi… Okupljeni oko vatre na kojem se žrtvovalo meso i ispijajući napitke dobrodošlice, dugo u noć su s Vlašića odzvanjali hvalospjevi i pokoja nostalgična tužbalica Hrvata katolika, a pjesmu i noć bi isprekidanim zavijanjima narušio tek pokoji tornjak, pasmina bosansko-hercegovačko-hrvatskog planinskog pastirskog psa.
Noću smo pregazili planinu Ranču i prošli kroz hrvatsko mjesto Dobretić na 1400 m.n.v. te se spustili u stari hrvatski kraljevski grad Jajce u kojem smo konačište našli tik do utoka Plive u Vrbas. Nakon fizički zahtjevnog prethodnog dana, san nam nisu mogli narušiti ni lomljavina slapa rijeke Plive u Vrbas ni glas hodže koji je s minareta pjevao svoj ezan već u pet ujutro. Oda sna su nas ipak probudili glasovi brojnih turista i motori autobusa koji se nisu smjeli gasiti kako bi temperatura u autobusu ostala što ugodnija. Jutro je bilo vedro i vruće, Pliva se još uvijek ulijevala u Vrbas, a pogled nam je iz konačišta pucao u džamiju Esme sultanije. Skinuvši prašinu s planinarskih nogu i obukavši svečanu odjeću, zaputili smo se k franjevačkoj crkvi sv. Luke starim dijelom grada Jajca u kojem kao da je vrijem stalo u nekom neodređenom vremenu. Ono što je bilo ruinavo, osuđeno je na samourušavanje, a ono što je jedino novo jesu spomenici poginulima ili kafići okićeni plakatima koji najavljuju gostovanja nekih od najzvučnijih imena njihove estrade – Džej, Šehzudin Čelalić Dudo, Mitar Mirić, Nina Kostić, Keso i Aco, Nail Bašanović, Ljiljana Bilbija, i planetarno popularni Baki B3. Mi smo laganim hodom, nakon uspona i silaska s Vlašića drugačije nismo ni mogli, nastavili do franjevačkog samostana i crkve gdje smo prisustvovali espresso misnom slavlju – glavna župska misa u 30 min odslavljena od župnika i gvardijana koji se na toj istoj misi stigao i oprostiti od svoje župske zajednice. Nakon svršetka misnoga slavlja domaći su vjernici gurajući se prema izlazima u čuđenju gledali petoricu nepoznatih kako skamenjeni još uvijek stoje gledajući u prazan oltar i zajedno s časnom pjevajući Sred te se pećine – a taman se upjevali.
Šutke smo mrmljajući napustili župnu crkvu koja se slavila (!?) u sutreneskim prostorima preuređenima za tu svrhu, jer je monumentalno zdanje jajačke franjevačke crkve u izgradnji i za pretpostaviti je da će takvo još neko vrijeme ostati. Provlačili smo se kroz kordon vjernika koji su sada već življe djelovali, ne znam, možda zbog lijepoga dana, prijatelja s kojima su se sreli ili pak što su s tugom ispratili espresso župnika. Mi smo pak naš boravak u Jajcu proveli posjetom slavnom jajačkom slapu na rijeci Plivi na kojem se danas također organiziraju skokovi kao i u Mostaru te podzemnoj crkvi iz 14 st. koju je u granitnoj stijeni dao isklesati Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Putem smo prožvakali prosječan burek koji nisu smotali niti Bosanci niti Bošnjaci već jedna treća manjina koja je i u nas poznata po pekarstvu, tako da smo u Jajcu ostali prikraćeni i za taj luksuz. Vraćajući se do konačišta obalom rijeke Plive promatrali smo ogromne riječne pastrve koje je zabranjeno izlovljavati. Spominjem ovo jer je to jedan od rijetkih zakona koji je donesen da se zaštiti neko prirodno bogatstvo ove zemlje, ali i jedan od rijetkih zakona kojeg se ljudi pridržavaju.
Posljednji smo dio dana svoga vozočašća proveli u posjetu Jajačkim jezerima koja su omiljeno kupalište i samim Jajčanima, ali i ljudima iz okolnih mjesta i gradova. Budući da se ova umjetno stvorena jezera sa svojim kupalištima i restoranima nalaze uzvodno od grada Jajca, možda je one pastrve jednostavno zabranjeno pecati iz skroz praktičnih, točnije zdravstveno-higijenskih razloga. Ondje smo prišli k jezeru i u, ponovno, ekumenskom ozračju, okruženi gostima arapskoga govornoga područja, pojeli ćevape s lukom – pa nek se zna! Tom su prilikom sasvim prosječno veliku terasu usluživala čak petorica konobara, no, do izražaja je došla ona bosanska ležernost i „đe, ba, gori?“ No, oni nisu znali koliko smo mi više žedni nego gladni pa ni nisu imali pretjeranog razumijevanja za naše mahanje po terasi. Zanimljivo je koliko su pak strahopoštovanje imali prema strancima – njih ste mogli prepoznati po suprugama kojima su se vidjele samo oči. Iako se radilo, sasvim slučajno, lažem, sasvim namjerno, o restoranu hrvatskoga vlasnika, oni su bili usluženi ekspresnije i s dubljim naklonom. Opet, ne znam je li to zbog većeg (neopravdanog) straha ili dubljeg džepa. Dobivši okrjepu brzo nas je prošla čangrizavost, dobro, samo neke od nas, a pogotovo kad smo se zapitali kako će te gošće ručati ako imaju samo prorez na očima. Jedno je vrijeme vladao potpuni tajac dok nam jedna od njih nije otkrila veliku misteriju – svaki je zalogaj zahtijevao podizanje fesa i pažljivo prinošenje zalogaja ustima, njih nismo vidjeli. Ubrzo smo i mi dogotovili svoje porcije, dobili račun ispisan rukom na blokiću s reklamom Sarajevskog piva, i zaputili se na izvor Plive – mjesto gdje voda izlazi iz planine. To sam mogao i zažmiriti i zamisliti, no dobro, barem mogu reći da sam vidio gdje se jedna rijeka rađa. Po povratku smo hodočastili sv. Ivi u Podmilačju, okrijepili se i umili na njegovu izvoru te nastavili put prema komociji svojih domova i, naravno, sutradan svojoj školi koju smo dostojno proslavili na putovanju zvanom Spokoj Vlašića.
Ugo Parampion